Riječ nedelje 36/22 – Milena Popović-Samardžić

Alber Kami na kraju svog slavnog romana “Kuga” otkriva: “No što je napokon kuga? Život, život i ništa drugo.” Pripovijedajući nam o događajima iz Orana, autor nam skreće pažnju da kuga savršen ambijent da se razvije nalazi u mjestima koja su učmala, zapala u kolotečinu života, gdje vlada sveopšta apatija, gdje se život živi da bi se što duže preživio, gdje je svaki ljudski dvig na veću potenciju čovječnosti okarakterisan kao uzaludan i beskoristan trud. Kada bismo ovu primjedbu spojili sa onom prethodnom, shvatili bismo da kuga nije ništa drugo do rvanje sa apsurdom vlastitog postojanja. Biti inficiran kugom i opterećen tom infekciom znači biti ispražnjen od svakog sadržaja kojim se to postojanje osmišljava, i u toj praznini ostati suočen samo sa tim vlastitim Ja od krvi i mesa, postati svjestan da si zarobljenik u tamnici oivičenoj sopstvenom kožom. Uprkos tome, čovjek apsurda ljubi svoje lance, pokušava da u njima opstane što duže. Biti inficiran kugom istovremeno, paradoksalno, znači i probuditi mogućnost da se iz apsurda izađe, da se prevlada, da se ponovo zaželi sve ono što nas je, prividno ili ne, vjekovima držalo zdravima u našoj bolesti. Stanovnici grada kojim hara kuga najednom ponovo vole, čeznu, sanjaju, utjehu nalaze u uživanju ili stvaranju ljepote, i upravo u tim impulsima nalaze izlaz. Ali, “bacil kuge nikada ne miruje”, i ponovo će se iz te manije koja ih je uzdigla na viši stupanj života ponovo survati u apsurd. Naći lijek za kugu kamijevski bi značilo pronaći lijek za apsurd egzistencije. Da li je i kako to moguće, pitamo ove nedjelje epidemiološkinju dr Milenu Popović-Samardžić.

EPIDEMIOLOGIJA

Vječito traganje za odgovorima. Vječito preispitivanje svega što smo otkrili. Epidemiologija nikad ne prestaje da sumnja. Njen zadatak je da rješava životne zagonetke i zavrzlame misleći o cijelokupnoj zajednici. Od nje se očekuje da objasni, da bude mudra. U epidemiologiji ništa nije 100%, zato se njeno traganje nikad ne završi. Ona štiti, ona pojašnjava i usmjerava. Ona ukazuje na granice mogućeg i vječito intrigira sa preostalih 1 ili 5% drugačijeg koji se nigdje ne uklapa. Njen zadatak je da nadzire i razotkriva.

U 19. vijeku se vjerovalo da ležanje u krevet ubija. Pročulo se da ljudi koji duže borave u krevetu, ranije i umiru. Zbog tog vjerovanja ljudi su počeli spavati na podu, u stolici, svuda samo ne u krevetu. Epidemiološko istraživanje objasnilo je tu pojavu. Ljudi koji su bili bolesni, duže su boravili u krevetu, ali ih nije ubijao krevet već bolest koja ih je vezivala za njega. Epidemiologija je oružje protiv praznovjerja.

ISTRAŽIVANJE

Strast za znanjem. Istraživanje je radoznalost. To je instrument za sticanje znanja, otkrivanje istine. Istraživanje ne trpi dogme. Ali može da zavara ukoliko se zloupotrijebi. Ukoliko se njime žele potvrditi lična predubjeđenja, ukoliko se ne zaštiti od naše pristrasnosti, naše samovolje, može dati potpuno iskrivljenu sliku stvarnosti. Istraživanjem se može i manipulisati. Zato je to je moćan instrument kojim se mora etično rukovoditi.

ZDRAVSTVO

Najveća odgovornost. Odgovornost za čovjeka kada je najslabiji, kada je sam. Zdravstvo je briga, pažnja, pomaganje i osnaživanje. Nekad je i tumaranje. Države svoju brigu prema građanima pokazuju kroz uređivanje zdravstvenog sistema, kroz njegovu dostupnost i njegov kvalitet. Zdravstvo je indikator dobrih politika, indikator prioriteta društva. To je jedan od najvažnijih stubova nezavisnosti države, pored prosvjete i sudstva. Karakter države se ogleda u njenom odnosu prema najslabijima i to se najbolje reflektuje kroz zdravstvo.

LABORATORIJA

Mjesto bliskog susreta sa mikrosvijetom. Mjesto gdje se otkrivaju tajne veze između molekula, najsitnijih organizama. Mjesto gdje naše oko ponire u mikrosvijet, gdje se spoznaje od čega smo sazdani. To je mjesto gdje uviđate da snaga nema nikakve veze sa veličinom. U laboratoriji shvatite da se opasnost po čovjeka krije u najmanjim i najjednostavnijim organizmima u odnosu na koje mislimo da smo superiorni. To je mjesto izolacije od svijeta koji nas okružuje. Mjesto gdje vrijeme staje, gdje voajerski zavirujete u svijet molekula i mikroba. Na takvim samotnim mjestima otkrivena je radijacija, moć hemijskih reakcija, kako stvoriti i ukrotiti struju… to su mjesta na kojima su genijalci otkrivali život kakav mi danas poznajemo. Mjesta na kojima se danas otkriva naša budućnost.

„Naučnik u svojoj laboratoriji nije samo tehničar: on je takođe dete koje se suočava sa prirodnim fenomenima koji ga impresioniraju kao da su bajke“, Marija Kiri.

VIRUS

Virus je fascinacija. Virus je čudo jednostavnosti. On je svuda. Može se desiti svima, bilo gdje i bilo kada. Gotovo ga je nemoguće izbjeći. Pokazuje znake izuzetne inteligencije i sposobnosti da mutira. Pametan virus ne ubija svog domaćina. On zajedno sa njim živi i teži da se širi. To je još jedan oblik života koji pokazuje snažnu težnju za osvajanjem “teritorije”. Često je i saveznik. Bakteriofag je vrsta virusa koji napada bakterije tako što ulazi u njih i uništava ih. Bakteriofag je jedan od najvećih saveznika čovjeka u ratu sa nevidljivim silama kao što su patogene bakterije otporne na sve antibiotike koje imamo. Virusi nas uče kolika je snaga u savezima. Ta savezništva su jednog dana naša najsnažnija odbrana. Ovdje želim spomenuti i onkolitičke viruse, koji se sve više istražuju kao manje toksična, efikasnija terapija za rak. Ovi virusi selektivno inficiraju i uništavaju ćelije raka.

Virusi su i snažni provokatori naših mana, čak i ogledalo čovjekove nemilosrdnosti. Nekad pokažu razornu moć ljudskog uma, igrajući se sa dogmama. Igre na koje čovjek odgovara stigmom. Sjetimo se stigme prema ljudima koji nose HIV virus. Nekad virus samo obilježi, a društvo je to koje presudi.

Ne treba zaboraviti da živimo u savršenom balansu sa virusima i većina njih nije patogena za ljude. Mi se u javnosti najčešće bavimo samo onima koji su patogeni.

LJEKAR

Karl Jung kaže: „Lijek može izliječiti bolest ali samo ljekar liječi pacijenta“. Živimo u vremenu otuđenosti, ubrzano, gdje ni sam ljekar više nema dovoljno vremena za svog pacijenta. Živimo u vremenima narušenog povjerenja u institucije, dobre namjere čovječanstva. Povjerenje, institut od najvećeg značaja za jednog ljekara, za njegov odnos sa pacijentom. Zamislite koliko je jednom ljekaru danas teško biti nagrađen povjerenjem u vrtlogu tolikih dezinformacija.

Ljekar je neprestano pritisnut osjećajem odgovornosti. To je nevidljivi teret koji oduzima spokoj. Ali opet, dobar ljekar rijetko „ode kući sa osjećajem da toga dana nije uradio nešto važno, nešto veliko i značajno“. I to je privilegija. Osjećaj da ste oslonac čovjeku kada je najranjiviji, kada ga izda snaga, kada ga savlada strah, osjećaj kad gledate kako život pobjeđuje je najveća privilegija ljekarskog poziva.

Međutim stvarnost se zaigra pa vrlo brzo shvatimo koliko smo zapravo i bespomoćni. Trenutak kada gledate u oči koje govore više od ijedne izgovorene riječi, kada vam samo jedan pogled pacijenta otkrije bol koji vas zamrzne, trenutak kada više nemate što da kažete a da ne slažete ili prećutite što treba reći, trenutak kada nada utihne i sklupča se do nevidljivosti, to su trenuci koji zauvijek rane. Te rane ne vidimo ni mi sami, te rane ne vidi ni naša okolina. Biti ljekar je igra strijepnje i sreće, igra uspjeha i teških poraza sa kojima se nikad, nikad ne pomirite.

BOGINJE

Boginje su razne. Jedini primjer pobjede čovjeka nad virusom, kakvo je eradikacija velikih boginja. Nepredvidive. Obilježavaju. Velike, male, ovčje, majmunske. Procjenjuje se da je u 20. vijeku od velikih boginja umrlo čak 300 miliona ljudi. Nekada najveće ubice, danas prilično potcijenjene.  

BAKTERIJE

Čovjekovo tijelo sastoji se od 30 hiljada milijardi ćelija. Ali i od 39 hiljada milijardi bakterija. Dakle naše tijelo ima više bakterija nego ljudskih ćelija. Šta smo onda mi? „Bakterije nas čuvaju podalje od neba, ali nas tamo i šalju“ M.F.

VAKCINACIJA

Jedno od najvećih doprinosa zaštiti zdravlja. Jedno od najznačajnih dostignuća koje je doprinijela smanjenu smrtnosti od infektivnih bolesti. Infektivne bolesti bile su uzrok broj 1 od koga se umiralo sve do otkrića vakcina. Kao i sve druge brilijantne ideje, ogleda se u jednostavnosti imitacije savršenstva imunološkog odgovora čovjeka. Imunološki sistem čovjeka jedan je od najsavršenijih i najkompleksnijih sistema u čovjekovom organizmu. Prije nego se rodimo, ćelije imunološkog sistema čovjeka moraju se upoznati sa svakim najmanjim djelićem našeg organizma, kako jednog dana sopstvene ćelije ne bi prepoznao kao strane i time im naškodio. Kao i sve u životu, a posebno u epidemiologiji, ništa nije 100%, pa tako i naš imuni sistem ponekad pogriješi, i počne napadati sam sebe.

Programi vakcinacije protiv nekih od najsmrtonosnijih bolesti u svetu spasili su desetine miliona života tokom proteklih 20 godina. Istraživanje u 112 država svijeta pokazalo je da su  vakcine tokom proteklioh 20 godina spasile oko 50 miliona života, uglavnom dece. Ako nastavimo sa vakcinacijama, prema projekcijama iz istraživanja, sprečiće se dodatnih 47 miliona smrtnih slučajeva. Primjera radi, broj ljudskih žrtava u Drugom svjetskom ratu iznosio je oko 60 miliona.

Vakcine zaista spašavaju živote.

SZO

Ideja o zajedništvu, ideja o ujedinjenosti čovječanstva, solidarnosti. Ideja koja u mnogome jeste zaživjela, ali koja nije u potpunosti odoljela izazovima koje moderno doba nameće kakvi su nteresi velikih sila i određenih politika. To se posebno moglo vidjeti tokom ove pandemije. Međutim ne smijemo izgubiti iz vida da SZO pomaže zemlje ne samo snabdijevajući ih potrebnom opremom, ljekovima, vakcinama, medicinskim sredstvima, već pomaže i ekspertskim znanjem, programima razvoja zemalja svih profila i nivoa razvijenosti. SZO je odigrala vodeću ulogu u suzbijanju malih boginja, gotovo iskorjenjivanju polia. Od 1990 do 2010 doprinijela je smanjenju broja smrtnih slučajeva od tuberkuloze za 40%. Dala je i izuzetan doprinos na smanjenje novih infekcija HIV kod djece za čak 90%.

Na njenoj nezavisnosti i autonomiji treba raditi.