Godar je mrtav. Ima ljudi kojima ta informacija ništa ne znači. Godar, ko je to? Pitamo se ove nedjelje na način sličan onome kako je Ana Karina u Alfavilu pitala: “L’amour, c’est quoi?”. Pitamo se, dakle, šta određuje ono što jeste bio, u svojoj biti, Žan-Luk Godar. I više od toga, zanima nas da li je uopšte moguće odgovoriti na to pitanje i da li je smisleno pitati tako nešto. Na koncu konca, vjerovatno bismo se morali suočiti sa istinom o tome da se iza svih velikih sintagmi koje prate ovu ličnost – “veliki reditelj”, “začetnik Novog vala”, “znameniti Francuz”, “Sartr kinematografije”, “interpretator duha šezdeset osme” – krije jedna egzistencija koja je jurila svoje vlastito samoodređenje i koja je svoj put završila u nikad zadovoljenoj čežnji za vlastitom biti. Gotovo je izvjesno da je i on, uprkos činjenici da se upisao u Akademiju vječnih, iz vlastite perspektive bio jedan neuspio projekat realizacije vlastitog lika čije je potencijale mogao vidjeti samo u očima voljenih, kao i mnoga druga konačna a sebe svjesna bića. Jesi li igdje uspio naći odraz sebe samog koji si čitao sa Aninih očiju? Isto bi se mogao pitati svaki čovjek, bio on veliki umjetnik ili sasvim neodređena i u sebi neopredjeljena individua. Možemo li, gdje i kako naći onaj Raj koji nas u svoje okrilje prima kroz lice drugog? Jesmo li ono što možemo biti ili smo puki fakticitet, manifestovan kroz naše aktove i grupe u koje nas svrstavaju i u koje sami sebe sabiramo. Isto pitanje pokrenuo je ovogodišnji Festival alternativnog teatra (FIAT). Sagovornica naše rubrike je njegova PR menadžerka, Bojana Moškov.

FIAT 2022

Festival internacionalnog alternativnog teatra (FIAT) je tridesetsedmogodišnja istorijska činjenica pozorišta u Crnoj Gori. Nastao je iz želje da otvori potpuno novi prostor za razmjenu umjetničkih vrijednosti, a tako je bilo i ove godine uz trupe iz Italije, Francuske, Irana, Poljske, Velike Britanije i Litvanije. FIAT kao mjesto gdje se grade i šire veze sa svijetom, ovogodišnjim umanjenim budžetom, opet je uspio da u Podgoricu dovede alternativne priče koje su univerzalne i razumljive na svakom jeziku. Na svom putu od obnove, 2013. godine, ponovo biva faktor koji pomjera granice, objašnjava, učestvuje i zaključuje.

IDENTITET

Lična karta je dokument koji najbolje određuje naš identitet kada je fizičko u pitanju. Ona se koristi kako bi se u određenim situacijama utvrdio naš identitet. Lični identitet je pak nešto što se gradi godinama.To nije samo naše ime, datum rođenja, već i naša proživljena iskustva, pročitane knjige, odrastanje, vaspitanje, okruženje. Identitet se stiče i rođenjem, ali kasnije kroz život, neki ljudi imaju bogatiji i prepoznatljiviji identitet od drugih. Danas se o identitetu govori i previše. Pokušaj definicije glasio bi da je to individualna karakteristika (osobina) po kojoj se osobe prepoznaju i spoznaju. Promjene, pod pritiskom moćnih finansijskih, ekonomskih i tehnoloških faktora, poprimaju ludi ritam, do te mjere da prirodna evolucija pojedinca, kroz različite faze od djetinjstva, adolescencije, zrelosti i starosti, ne može više da prati svoj tempo: sve postaje nesigurno, sve je nestabilno i u stalnom preobražaju; ništa nije istinitije i izvjesnije od onoga što je bilo istinito i izvjesno prethodnog dana… Ili se prilagodiš tome ili poludiš. Koračajući dalje ovim putem, možemo pomisliti da se identiteti međusobno poništavaju, preklapaju, miješaju, falsifikuju… Sam koncept identiteta gubi smisao, postaje konvencija, znak prepoznavanja koji se neprekidno demagnetizuje i koji mora biti zamijenjen drugim, jer više ne važi, skoro preko noći. Govoriti o društvenim, kulturnim i duhovnim identitetima postaje gotovo nemoguće, još gore: počinje da se boji donkihotizmom, odnosno nejasno smiješnim. Globalizacija i priznavanje savremenosti brišu sve identitete: jezike, stilove, arhitekturu, kuhinju, muziku, sport, religiju, politiku, kulturu… Onda nam na kraju ostaje pitanje: da li još uvijek ima smisla govoriti o identitetu, samim tim i braniti sopstveni identitet?

NESIGURNOST

Nesigurnost kao najsigurnija stvar današnjice, koju živi veći dio svijeta. Nesigurnost u sebe, u sjutra, u ljude, u okruženje, život… Osjećanje koje u ljudima budi neobične momente, unutrašnje borbe, pobjede i poraze. Nesigurnost kao motiv ljudima da polude, izgube kontrolu i tlo pod nogama, kao i da pobjede sebe i život snalaženjem pred nastupom nesigurnosti.

Želimo stabilan um, miran, predvidljiv i isplaniran život, a ne shvatamo da na taj način postajemo automati, lažni i vještački, blokirajući sopstvenu evoluciju. Prevelika sigurnost spriječava da se krećemo kroz neizvjesno more života. More koje je uvijek mirno je obična lokva. Nesigurnost kao najsigurniji izlazak iz zone komfora.

ALTERNATIVNI TEATAR

Budućnost pozorišta je u alternativi, bar mene drži to mišljenje. Pozorište ne treba da bude odmor i zabava, već mora graditi kritičku svijest kod publike. Alternativni teatar su angažovane predstave, koje iako u nekim slučajevima pokrivaju poznate tekstove, imaju potpuno nov pristup čitanju i prikazu. Angažovano ne mora automatski biti političko, najbitnije je da bude kritično, da ostavlja pitanja za sobom. Da nas uznemiri, probudi, ostavi bez sna…

STRAH

Primarna emocija, koja je oduvijek prisutna u čovječanstvu i u životinjskom carstvu. Strah ima adaptivnu funkciju, štiti od opasnosti ili prijetnje, i važan je od najranijih dana života. Bez osjećaja straha, mi bismo kao bića stalno ugrožavali svoju bezbjednost, zbog toga ga nema smisla eliminisati, već ga živjeti na pravi način. U bioskopima i u knjigama, na primjer, namjerno tražimo strah. Uživamo i ježimo se gledajući Babaduka ili čitajući Stivena Kinga. Zašto bismo to radili ako je strah negativna emocija? Aristotel je u Poetici pisao da tragedije mogu da proizvedu katarzu na gledaoce: osjećajući strah, užas ili sažaljenje u pozorištu, čovjek se oslobađa tih osjećanja,smiruje ih. Izazivanje naših strahova i osjećanje straha – ako se to radi “namjerno” – ima terapeutski efekat.

DESTRUKCIJA

Ako se traže sinonimim za riječ destrukcija, možemo nabrojati: rušenje, razaranje, uništavanje, prevrat, pustošenje, tamanjenje, obaranje, izazivanje propasti. I sve ovo bi idealno opisalo stanje u Crnoj Gori posljednjih godina. Društvo smo koje je destruktivno nastrojeno, zato što su to usadili u naše ponašanje, razmišljanje i vjerovanje. Destrukcija je način da se društvo opustoši od dobrih stvari, dok destrukcije loših stvari nisu toliko vidljive. Auto smo destruktivni, pa tako i sami doprinosimo destrukciji svijeta i ljudi oko nas…

ENTROPIJA

Entropija je koncept koji je izveden iz termodinamike prema kojoj svi sistemi teže haosu i neredu, ali u oblasti psihologije ovaj koncept opisuje neizvjesnost i poremećaje u sistemima.  Mogli bismo zaključiti da je jedina sigurnost koju imamo u životu promjena, ali da je to istovremeno, ironično, jedina sigurnost koju odbijamo da prihvatimo. Kada se svijet oko nas promjeni i postane neizvjestan, uglavnom imamo dvije mogućnosti: da potonemo u entropiju ili da se ponovo pojavimo sa novom ravnotežom. Upravo sada, na globalnom nivou, prolazimo kroz duboko stanje psihološke i socijalne entropije. Karl Jung je naglašavao da naši umovi teže da stvore mehanizme kompenzacije, kako bi izbjegli potpunu entropiju i održali određenu stabilnost. Kada nam stvarnost postane neprihvatljiva, aktiviramo barijere kako bismo zaštitili sopstveni ego i održali sliku koju smo stvorili o sebi. Spoljašnji haos remeti naš unutrašnji svijet. Vilijam Džejms je tvrdio da je naš unutrašnji život fluidan, nemiran, nestalan, uvijek u tranziciji. Da su tranzicije realnost, jer se sve stalno mijenja. Zato bi valjalo da prihvatimo da smo kao bića – ravnoteža i haos. Stabilnost i promjena. Što više prihvatamo haos, bliži smo spokoju i miru.

BEZNAĐE

Živjeti beznađe sa beznadežnim ljudima znači ostati apatičan i ravnodušan prema svemu sa uvjerenjem da ništa ne može biti drugačije. Taj osjećaj da ne postoji ništa što ljudi oko nas zaista, istinski vole, da im sve klizi iz ruku, a na njima, bar izgledom, nema reakcije. Smiješno je primjetiti da je svim beznadežnim ljudima zajedničko to što vjeruju da su realisti.

Kada stignemo do stanja beznađa, zapravo se čini da smo stigli do intezivnih emocija koje je nemoguće kontrolisati i koje se trudimo da sakrijemo, isključivo zbog straha.

Oni koji su izgubili nadu, ne sanjaju, opet iz straha, da ne budu razočarani mogućim porazom. Ne vjeruju da neće biti povrijeđeni. Beznađe daje oblik najdubljim strahovima u životu. Oni koji više nisu u stanju da se nadaju, voljeli bi da to mogu, voljeli bi da se stvari mijenjaju i umjesto da prihvate to kao moguće, oni radije misle suprotno, zato što su uvjereni da im je život sve rekao do sada.  Htjeli mi to da priznamo ili ne, ljudska bića trebalo bi da su programirana da vole, sanjaju i nadaju se. Protiv ovih prirodnih emocionalnih potreba, stvara se neravnoteža koja nas muči i ne dozvoljava nam da budemo mirni. Ipak je bolje biti razočaran sto puta, održati sposobnost da se nadamo živom, nego da živimo aseptično kako bismo se zaštitili od bilo kakvog bola. Bez nade se pati svakoga trenutka, svakoga dana. Mi smo plod naših misli i ako to što jesmo ne čini da se osjećamo dobro, valjalo bi da mijenjamo način razmišljanja. Pomoglo bi da pronađemo hrabrost da dovedemo u pitanje sva naša uvjerenja, čak i ona najdublje ukorijenjena. Potrebno je hraniti nadu svakoga dana, čak i kada nam je preteško, jer predavanje nesreći nije opcija. Ako i jeste, onda je opcija koja nam se najmanje isplati.

SVIJEST

Šta je zajedničko ukusu omiljenog jela, oštroj zubobolji, osjećaju sitosti nakon obilnog obroka, sporom protoku vremena dok se čeka nešto, želji za promišljenim djelovanjem i mješavini spremosti i strepnje koja dolazi prije nekog takmičenja? Sve navedeno su različita iskustva, a zajedničko im je što su sve to subjektivna stanja. Stvari koje svijesno osjećamo. Svijest izgleda kao nešto neuhvatljivo i mnogi i danas tvrde da je nije moguće definisati, ali mogli bi da se dovedemo do zaključka da je svijest zapravo – iskustvo. Svijest je proživljena stvarnost, osjećanje živosti. Biti prisutan, imati svijest.

TIHA KUĆA

Tiha kuća je teatarska izjava o posledicama rata, kao i o opasnostima neproživljenog života i otrovnoj prirodi sumnje. Priča prenosi srceparajuću dosadu koju likovi žive, uznemirujući i zbunjujući efekat raspada veze između dvoje ljudi koji žive bol, konstantno. Vizuelni haos na sceni, obuzima mali izbjeglički dom u kojem Benjamin i Mina, bračni par, postoje. Prolazni momenti razgovora, pokazuju simboliku pogrešne komunukacije i pretpostavki koje su primat nad stvarnim značenjima i situacijama, zato što se svaki razgovor završi sa slušalicama u ušima. Situacija se nije promjenila, svijet ide dalje, ljudi još uvijek odlaze, a uslovi i situacije su konstantno iste. Želja za boljim, za većim životom, ljude dovodi do smrti, ako ne fizičke, onda bar duševne, jer u potrazi za većim i boljim, čovjek izgubi dušu, nadu, volju, želju. Zanimljivo je da je ovogodišnje gostovanje na FIAT IDENTITET 2022 posljednja izvedba predstave “Tiha kuća”, time je nagrada koju su dobili za najbolju predstavu lijepo uokvirila život ovog komada koji je režirao Mehdi Mashhour.