Šefe, koji ti je vrag?

piše: Bojana Šolaja

Dobro, da budemo iskreni, iz neke zrelije optike, izgledaju drugačije. Ko bi se odlučio na svojevoljni neugovoreni brak sa nekim koga je tek upoznao, kao što su mahom činile Diznijeve princeze, sa kojima se svaka djevojčica rođena krajem dvadesetog vijeka poistovjećivala? Paja Patak, Tom i Džeri, ne nose gaće, ali zato uredno obuku kupaći kostim kad idu na plažu. Kolonijalistička rasistička svijest se zaista podmuklo uvukla u pojedine scene Petra Pana, Damba, Mački iz visokog društva, ali nikome nije upadala u oči kada je imao tri godine. Odjednom zatičeš sebe u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama kako se poistovjećuješ sa Lignjoslavom, a moron koji te nervira na poslu nekako suviše liči na Sunđer Boba. Pepe le Tvor ima u najmanju ruku čudan način “iskazivanja ljubavi”. Duško Dugouško uvijek nekako sam traži đavola. Talični Tom ima problem sa zavisnošću. Simsonovi bi se iz više razloga mogli okarakterisati kao disfunkcionalna porodica. Jedino što na prvi pogled ostaje isto je sažaljenje prema Peri Kojotu, koji nikako da najzad uhvati tu Pticu Trkačicu i vidi kraj svome višedecenijskom stradanju. Junaci iz omiljenih crtanih serijala nekada imaju ideje koje najvjerovatnije nije bilo sasvim bezbjedno da vidi jedno dijete koje ne može da odvoji opasno od bezopasnog – skakanje sa velikih visina sa čaršafom umjesto padobrana ili bez njega, nasilje bez posljedica, upotreba hladnog oružja i eksplozivnih naprava, i šta još sve ne. Istina, možda nisu savršeni i sigurno su proizvod vremena u kojem su nastali, sa svim njegovi prednostima i nedostacima, ali su naši. Ko se usudi da djetetu rođenom ’80-ih ili ’90-ih godina osudi Mornara Popaja ili Peru Detlića po bilo kom osnovu, banalizuje i atakuje na njihovo djetinjstvo. Zato, svima koji su radi da se odmetnu ka zapadnoj “otkazivačkoj kulturi”, smatrajući da insajderski imaju na to pravo samo zbog toga što je riječ upravo o junacima njihovog djetinjstva, mogu da poručim samo ovo – e pa, malo su i moji! 

Kada bismo sva djela koja su ikada pisana, slikana, komponovana, mišljena, provukli kroz lakmus papir i čistilište odjednom hipersenzitivnog savremenog društva, od najvećeg dijela istorije umjetnosti i kulture u cjelini ne bi ostalo ništa više do prah i pepeo. Na ovom mjestu zato treba zastati i razmisliti – da li se možda upravo to i hoće? Iza kolektivnog dušebrižništva koje ne želi da dozvoli da se neke nazadne vrijednosti i poruke usade u glavice koje tek stasavaju, možda se ipak probija težnja da se čovjekova duhovna vertikala sruši kao kakav spomenik junaku nekog minulog doba, i namjesto nje održi jedna horizontala koja može nesmetano da se eksploatiše i sa kojom može lako da se manipuliše. Ali možda smo ipak, na štetu čitalaca koji nisu sasvim upoznati sa ovom tematikom, brzo prešli sa iznenađujućih premisa na još čudnije zaključke, pa zato sad idemo jedan korak unazad.


Šta zapravo podrazumijeva kultura otkazivanja i šta se iza nje krije?

Udžbenički rečeno, kultura otkazivanja ili kultura odstranjivanja označava pojam koji se koristi za opisivanje pojave u kojoj se neka osoba, skupina ili društvena zajednica izbacuju ili ostranjuju iz virtuelnog prostora, medija ili u stvarnom životu iz društvenih, kulturnih, obrazovnih ustanova, javnih institucija ili javnih preduzeća. Kultura otkazivanja je fraza koja se ustalila u popularnoj zapadnoj kulturi od 2017. kada su u neke od poznatih osoba dovele do “ogorčenja javnosti” zbog nekih svojih stavova ili ponašanja, pa su te osobe ili grupe bile ostranjene ili označene kao nepodobne da se pojave u javnom životu. Treba napomenuti da su forme kulture otkazivanja i ranije postojale kroz istoriju. Tako je u starom Rimu postojala je praksa “damnatio memoriae” u kojem se nepodobnima rušili spomenici, brisala imena s ploča, slike s mozaika i slično te svaki spomen ili trag na tu osobu je bila izbrisana. U posljednje vrijeme, međutim, sve je prisutniji trend da se za “kenslovanje” nominuju ličnosti i grupe ljudi samo zbog toga što iznose stavove ili daju primjere koji su nepopularni. Iako među primjerima možemo izdvojiti dosta onih koji sa razlogom izazivaju negativnu reakciju javnosti, često se previđa da ovaj trend ide od jednog zla ka još većem – “otkazivanju” slobode govora. Svakome ko je iole obrazovan je jasno da je put kojim se ovdje ide zapravo jedna jednosmjerna ulica koja vodi u totalitarizam. Postalo je jasno da nešto nije u redu kada se otkaz počeo davati fiktivnim junacima iz crtanih filmova ili TV serija.

U mnogim zemljama svijeta zabranjeni su crtani filmovi uz koje smo odrastali. U cijelom svijetu su zabranjene pojedine epizode Duška Dugouška, zato što su u njima prisutne scene konzumacije alkohola. Simsonovi se više ne prikazuju jer se smatra da su loš primjer i da unižavaju porodične vrijednosti. I Tom i Džeri su na crnoj listi zbog nasilja i upotrebe psihoaktivnih supstanci. Ne moramo ni da podsjećamo na hajku podignutu protiv nasilnog zavodnika Pepea. Konačno, ni njegova imenjakinja, Pepa Prase, nije pošteđena od trenutka kada je odlučila da usvoji pauka, jer tako navodno uči djecu da se ne plaše opasnih insekata.

Diznijevi crtani filmovi su takođe otkazivani ili u najmanju ruku kritikovani. Šrek je u Izraelu zabranjen zbog seksualnih aluzija i ismijavanja pojedinih javnih figura. Petar Pan je postao kontrovezran zbog toga što starosjedioce američkog kontinenta naziva crvenokošcima, a Dambo takođe ima scene koje afirmišu rasizam. Mačke iz visokog društva i Maza i Lunja su dodati na spisak zbog scena sa sijamskim mačkama koje bude negativne emocije prema azijatima. Konačno, dovoljno je jasno da i kompanija Dizni novim ostvarenjima pokušava da “opere ruke” od svojih princeza koje se, bez vlastitih ambicija, zaljubljuju u potpunog neznanca i kojima se poručuje da brak predstavlja ulaznicu za “srećno do kraja života”.
Uprkos tome što je sasvim očito da su crtani filmovi u kojima smo svi nekada uživali zaista proizvod jednog patrijarhalnog društva i vremena koje još uvijek nije sasvim uključilo “parental advisory” u svoju agendu, bilo bi sasvim naivno ne postaviti pitanje zašto smo uplašeni da nam djeca gledaju takav sadržaju u vremenu u kome nikada nisu bila izloženija istinski opasnim sadržajima. Roditelj koji podržava otkazivanje Toma i Džerija bi možda prije trebalo da se zamisli nad činjenicom zašto je dozvolio svom djetetu da otvori profil na društvenim mrežama, prepunim ljudi sa lošim namjerama i poremećenom sviješću. Majka feministkinja koja ne želi da se njena ćerka poistovjeti sa Pepeljugom ili Snežanom bi prije trebalo da se zabrine što živimo u eri kada je Kim Kardašijan ličnosni uzor, a anoreksični modeli ideal ljepote. Konačno, prije javnog linča Pepea le Tvora, ne zaboravimo da su najbrojniji posjetioci Rastinih koncerata na kojima je “oko njega svuda gandža” mladi rođeni poslije 2005. godine. Možda smo atakovali na proizvode kulture iz druge polovine dvadesetkog vijeka upravo zato što je nju lakše otkazati, nego pritisnuti “OFF” na procesu dekadencije koji je nezaustavljiv u dvadeset prvom. A možda se, kako smo nagovijestili već u prvom dijelu ovog članka, sve ovo dešava kao začetak jednog procesa uništavanja duhovnih tekovina prošlosti. Romantični mislioci su znali da osnovu jedne kulture čini kolektivno sjećanje. Uništiti materijalne dokaze nekih prošlih vremena znači prekinuti nit koja vodi u prošlost koja možda nije bila savršena, ali je po mnogo čemu bila duhovnija i smislenija od ove koju u liberalnom kapitalizmu živimo. Danas su na tapetu crtani filmovi. Sjutra će, kao u Trifoovom “Farenhajtu” početi da spaljuju knjige. Poslije će na red doći platna velikih umjetnika. Ne, nije riječ o teoriji zavjere. To je stvarnost koju živimo. Jer, uvijek će se naći neki “borac za ljudska prava” koji će osuditi sadržinu kao rasističku, nacionalističku, nazadnu ili naprosto neprimjerenu i biće sve više neobrazovane gomile koja će birati da ga u tome prati. U tom procesu ćemo uništiti djela koja su vjekovima stvarana i koja svjedoče o našem kolektivnom sazrijevanju. Uništićemo sjećanje, a sa tim sjećanjem i identitet nas koji još uvijek posjedujemo svijest o tome da pripadamo nekoj zajedničkoj civilizaciji. Čemu?

Kokice u ruke – vrijeme je da se obnovi gradivo!

Umjesto jednog ovakvog apokaliptičnog scenarija, šta kažete na ovu alternativu: da ostavimo piscima, rediteljima, slikarima, da rade svoj posao i stvaraju neke nove stvari koje će oslikavati duh našeg vremena koje je oslobođeno konzervativnih stavova iz prošlosti i sadržaja čije opasnosti autori nekada nisu bili svjesni? Sa druge strane, razmislite: možda ipak nije dobra ideja da “otkažemo” crtane filmove naših djetinjstava. Ima u njima nečega što je ipak vrijedno ponovnog gledanja.

Dobro, Arijel je možda stvarno pretjerala kada se odrekla svoga glasa i onoga što jeste u korist nesigurne budućnosti sa princom sa kopna koji se uopšte ne sjeća da je ona ta koja mu je spasila život. Ali, poenta nikada nije bila u tome. Arijel nije izašla na kopno da bi “lovila” princa. Ona je to učinila jer je za sebe željela nešto više od života koji se živi “under the sea”. Tom i Pera kojot možda stvarno nisu sasvim prijateljski nastrojeni prema Džeriju ili Ptici Trkačici, ali sjetite se samo iznenađenja i tuge u najavi koju bi pročitali na Tomovom licu svaki put kada je izgledalo kao da se naizgled zaista riješio Džerija. Igra je ta koja daje smisao, a ne dolazak do nekog postavljenog cilja. Petar Pan možda ima rasističke izjave, ali makar inspiriše djecu da budu i ostanu djeca, a ne da prerano odrastu pod uticajem pogrešnih uzora. Lijepo je biti nezavisna kao Mulan i hrabra Merida, ali je lijepo i ugledati se na majčinsku ulogu “mačke iz visokog društva”. Duško Dugouško jeste problematičan lik, ali priznajte da ga svi i dalje volimo. Stvarno je s ove strane odrastanja urnebesno gledati sinhronizovani film u zapadnoj produkciji gdje se u uvodnoj sceni pjeva: “srce hoće da mi prsne, za drugog ćeš poć’, o Suzana…” Otkažite na kratko otkazivanje i uvijerite se i sami: