Piše: dr Dušan Krcunović
Vođa „nije izuzetak raspadanute individualnosti“ već ta raspadnuta individualnost u vođi trijumfuje i njegovim izborom biva nagrađena za svoje raspadanje. Osobnost vodeće osobe i vođe je samo odglumljena ili je „funkcija svog reklamnog aparata“, kako će opet reći doajeni kritičke teorije društva.
Predstojeći predsjednički izbori stavljaju na ispit kolektivnu inteligenciju i kolektivno pamćenje građana Crne Gore. Dosadašnji tok kampanje vodi nas u smjeru zaborava, amnestije i amnezije kriminogenog sistema vlasti, oličenog u aktuelnom predsjedniku, koji izborom novog predsjednika konačno treba da bude poražen i svrgnut. U suludom scenariju socijalne imaginacije po kome bi glavni vinovnik tridesetogodišnjeg zlopaćenja po treći put bio izabran, crnogorsko društvo bi zapalo u još dublju agoniju sa grimasom pljunute slike i (ne)prilike „svog“ predsjednika.
Kada je Pikaso završio svoj rad na portretu Gertrude Štajn, ponosno joj pokazujući svoje djelo, američka spisateljica nimalo nije bila oduševljena onim što je vidjela. Naprotiv, ljutito je negodovala primijećujući da njen lik na platnu nema nimalo sličnosti sa njenom fizionomijom. Nepokolebljivi Pikaso odmah je uzvratio Štajnovoj da ne treba da se uzrujava zbog očevidne, ali privremene nesličnosti, jer ubrzo će ona ličiti na svoj portret.
Ukoliko nam u predsjedničkoj utrci pobjedu ponovo nanese (ne)umorni vođa DPS-a i aktuelni šef države koga bije glas da je neprikosnoveni pater patriae i capo di tutti capi, anegdota iz Pikasovog ateljea mogla bi da oprizori suštinu i sudbinu crnogorskog društva nakon predsjedničkih izbora, jer bi vjerna slika i (ne)prilika društvene realnosti bila otjelovljena u novom-starom predsjedniku, sa višestrukim premijerskim i predsjedničkim mandatima, uz kraća demisioniranja sa političkih funkcija zbog razvoja svog privatnog biznisa.
Inače, prilično tačno shvatanje po kome je politika produžetak privatnog biznisa drugim sredstvima, ne odgovara sasvim portretu našeg predsjednika u mladosti i proleterskim počecima njegove meandarske političke trajektorije koja ga je u privatni biznis uvela tek sa premijerske funkcije. Kako god, Pikasova anegdota sa Gertrudom Štajn nalaže dodatno razjašnjenje.
U jednom zapisu koji se pojavljuje u okviru Dijalektike prosvjetiteljstva, Teodor Adorno i Maks Horkhajmer skiciraju portret tzv. „vodeće osobe“ ili, ako hoćete, predsjednika svih građana, kako se to ovdje kaže. Prema još uvijek vladajućem mnjenju, to je osoba koja se svojom individualnošću i snagom svoje osobnosti suprotstavlja masi „nivelisanih i standardizovanih ljudi“ lišenih individualnosti i osobnosti. Ali, kako nas tridesetogorišnje iskustvo sa takvom „osobnošću“ uči, dominantno mnjenje javnosti je pogrešno. „Vodeća osoba“ odavno više nije nikakva očinska figura, još manje pater patriae, već zapravo lik iz gomile, sublimacija bilo kog jastva iz mase, njena projekcija, njena vjerna slika i utoliko – neprilika.
Zbir glasova mase nemoćnih otjelovljuje se u individualnosti izvorno nemoćne „vodeće osobe“ koja nije ništa drugo do „prazno mjesto na koje je moć upravo pala“, kako vele Adorno i Horkhajmer, oštri kritičari masovnog društva.
Vođa „nije izuzetak raspadanute individualnosti“ već ta raspadnuta individualnost u vođi trijumfuje i njegovim izborom biva nagrađena za svoje raspadanje. Osobnost vodeće osobe i vođe je samo odglumljena ili je „funkcija svog reklamnog aparata“, kako će opet reći doajeni kritičke teorije društva.
Višestruke predsjedničke kandidature „vodeće osobe“, kako su je precizno opisali Adorno i Horkhajmer, nepogriješivi su znak diktature i, uz oduzimanje slobode i dostojanstvenog ljudskog života onima kojima je vođa dosuđen, za svoj epilog imaju pikasovski portret u kome živi model, a to su oni koji biraju svog predsjedika kao svoju sliku i (ne)priliku, u jednom trenutku postaje sličan svom grotesknom uzoru.
Višestruki povratnik na prazno mjesto koje trenutno popunjava bezuspješno glumeći „vodeću osobu“, nije jedini glumac u crnogorskom političkom pozorištu praznine. Utoliko dosadašnji tok kampanje upozorava na opasnost da tom mizanscenu pripadnu i ostali predsjednički kandidati. Ako se imperativ njihove kampanje svodi na uspješno igranje svoje role u farsi finoće, ako dominira narcistička zagledanost u svoj ogledalni odraz i politički rejting, onda se više brine o svom očitovanju nego o istinskom suočavanju svog zajedničkog protivnika sa katastrofalnim posljedicama njegove politike i mogućim pravcima izlaska iz naše zajedničke socio-političke drame. Za tako nešto potreban je pravi politički agon umjesto „predsjedničkih“ scenskih poza i zakulisnih intriga. U protivnom, mogla bi nas stići Matisova kletva koja nas vraća na početak priče sa Pikasom i Gertrudom Štajn, tj. da nam predsjednik bude slika i prilika nas samih.
