Piše: dr Dušan Krcunović

„Stid će spasiti svijet“.
 – Andrej Tarkovski

U obradi drevnog mita o Prometeju koji je Platon na nov način ispričao u svom dijalogu Protagora, Prometejev dar vatre pokazao se kao nedovoljan da ljudima osigura opstanak. Sa darom vatre ljudi su uspjeli da ovladaju „tehničkim umijećem“ (demiourgike techne) koje im je bilo neophodno za život u negostoljubivom prirodnom svijetu. Ali, nedostajalo im je „političko umijeće“ (politike techne) pomoću kojeg bi mogli da prevazilaze međusobne sukobe i razvijaju sposobnost zajedničkog života.

Kako bi sačuvao ljudska bića od neminovne propasti koja im je prijetila zbog nesposobnosti da žive u zajednici i stalnih međusobnih sukoba, na scenu Platonovog mita stupa sam Zevs koji nalaže Hermesu, glasniku bogova, da im daruje „stid i pravednost“ (aidos kai dike). Tek kada su im razdijeljene te dvije kardinalne etičko-političke vrline, „da budu ukras gradova i prisna veza prijateljstva“, ljudi su postali politička bića, sposobna da svoj život organizuju u okviru smislene političke zajednice.

Pojam stida pojavljuje se i u drugim Platonovim dijalozima kao (pred)osjećanje koje anticipira kritičke moralne sudove drugih i sprečava ljude da učine nešto neprimjereno, a na njemu se jednim dijelom zasniva i Sokratova dijaloška metoda. Ubjeđivanje putem izazivanja stida kod Sokratovih arogantnih i samouvjerenih sagovornika često je bilo djelotvornije od racionalne argumentacije. Uopšte uzevši, Platonovi dijalozi samo su jedno od brojnih drugih antičkih svjedočanstava da u klasičnoj političkoj tradiciji osjećanje stida fukcioniše kao temelj čovjekovog društvenog i političkog života.

Budući da je osjećanje stida gotovo iščezlo iz javne sfere savremenog društva, vrijedi zapitati se u čemu se sastojala moć stida kao političke vrline i šta je to osjećanje nekada, a donedavno i kod nas, činilo jednim od preduslova čovjekove društvenosti i političnosti, čak i same čovjekove čovječnosti?

Zahtjev za odgovorom na ovo pitanje nije samo stvar teorijske radoznalosti. Tim prije što je sposobnost savremenog čovjeka za osjećanje stida toliko umanjena da odsustvo stida u riječima, djelima i ponašanju ljudi koji se pojavljuju u javnom prostoru, prolazi gotovo nezapaženo i bezupitno se prihvata kao „normalna“ pojava, primjerena „duhu vremena“ u kome živimo.

To onda pokreće i dodatna pitanja. Zbog čega je došlo do prevladavanja stida kod današnjeg čovjeka? Štaviše, ne dovodi li gubitak osjećanja stida do toga da javni prostor bude sasvim lišen svog supstancijalnog moralnog, kulturnog i obrazovnog sadržaja, samim tim i do ugrožavanja postojanja smislene političke zajednice? Može li društvo uopšte da opstane bez moralnog osjećanja stida kao „straha od sramote“, o kome je pisao i Aristotel?

Moć stida

Prije svega, sposobnost osjećanja stida izraz je povezanosti sa drugima kao i odnos poštovanja prema zajedničkim društvenim normama i tradicionalnim vrijednostima. U kulturi stida, individualna i društvena dimenzija života svakog čovjeka su neodvojive, a samo osjećanje stida je poput neke spone između privatnog života pojedinca i njegovog života u društvenom okruženju.

Iskustvo stida povezano je sa vidnim poljem drugog – božanski ili ljudski drugog, uključujući i imaginarnog drugog – jer u svojoj osnovi stid je uvijek pred licem tog drugog ili drugih u čijim se vrednujućim pogledima odmjeravaju nečije riječi i postupci sa stanovišta zajedničkih vrijednosti. Kada su čast, ugled, plemenitost, samokontrola i dostojanstvo vodeće društvene vrijednosti, čovjek koji se riječima i djelima pojavljuje u javnom prostoru izlaže sebe tom vrednujućem pogledu drugih koji ima snagu moralnog autoriteta.

Budući da je svako angažovanje u društvenom prostoru izlaganje pogledu drugih, u kulturi stida identitet pojedinca u najvećoj mjeri zavisi od njegovog društvenog vrednovanja, od toga kako se on pojavljuje u očima drugih. Nekontrolisana rumen stida na našem licu, spontana i snažna potreba da se u osjećanju stida bezuspješno sakrijemo od pogleda drugih pred kojima stojimo kao obnaženi, ali ne zbog golotinje već zbog kršenja zajedničkih vrijednosnih normi, potvrđuju da smo društvena i vrednujuća bića, da u svom društvenom životu zavisimo od mišljenja i procjena drugih, kao i to da nam je do njih stalo i da time pokazujemo svoju odgovornost i obzir prema njima.

Upravo je sve to u klasičnoj političkoj kulturi stid činilo moćnim kohezivnim, povezujućim činiocem društva i moralnim regulatorom ponašanja svakog čovjeka koji se pojavljuje u javnoj sferi, pred licem drugog i drugih. Uz sve to, iskustvo stida potvrđuje čovjekovu suštinu kao ličnosti, jer stid je u vezi sa obrazom, sa činjenicom da je čovjek relaciono biće.

Kao persona (persona), čovjek se svojim licem okreće „prema“ (pros) drugom čovjeku koji mu stoji „naspram“ (opos) i kome se „kroz“ (per) svoje lice obraća „zvukom“ (sona) svojih riječi. Stid je otuda u vezi sa odnosom odgovornosti prema drugima i zajednici u čijem životu čovjek uzima udjela da bi joj pružio sopstveni doprinos, kao slobodni i komunitarni pojedinac. Jednom riječju, stid je moguć samo pred licem drugog i drugih, u čijem vidnom polju stojimo i s kojima smo povezani uzajamnošću obzira i poštovanja u smislom ispunjenu društvenost.

Poricanje stida i njegove društveno-političke posljedice

Tokom nešto više od dva vijeka potonje istorije modernih društava došlo je do promjene koja je donijela iščezavanje stida iz javne sfere i političkog života. Prema riječima Tomasa Šefa, „u zapadnim društvima poricanje stida se institucionalizovalo“.

Ta radikalna promjena nastala je kao posljedica usvajanja liberalnog obrasca demokratije koji je izvršio pravu globalnu invaziju i na ostala savremena društva. U teoriji, proces prevladavanja i poricanja stida posmatra se kao moralni napredak, uz objašnjenje da je osjećanje stida reakcija koja je tipična za zavisnost od moralnih sudova drugih u tradicionalističkim društvima. Kako se moralni sudovi i vladajući običaji razlikuju idući od društva do društva, kultura stida je morala biti potisnuta kulturom krivice i savjesti. Drugim riječima, osjećanje krivice i savjesti smatra se univerzalnijim moralnim osjećanjem od osjećanja stida koji ne prepoznaje univerzalne moralne principe.

Nakon uspostavljanja liberalnog modela demokratije, koji će se postepeno nametati kao obavezujuća norma, doba prosvjetiteljstva je, prema riječima Agneš Heler, „zadalo možda najteži udarac kulturi stida, obezvrjeđujući tradicionalne norme i pravila koja su proglašena ništavnim“.

Spoljašnji autoritet koji dolazi iz sfere društva odbacuje se u ime ideje moralne autonomije i slobode pojedinca. Argument se sastoji u sljedećem: s jedne strane, kultura stida je zasnovana na ideji heteronomije, što znači da je u toj političkoj kulturi izvor moralnog autoriteta spoljašnji, pa se pojedinac nalazio pod pritiskom poštovanja javnog mišljenja i zahtjeva da se prilagođava društvu. Osjećanje stida se stoga posmatra kao konformistička i opresivna sila koja nas čini zavisnim od drugih, koja podriva našu želju za slobodom i suverenošću.

S druge strane, kultura krivice i savjesti zasnovana je na ideji autonomije, što znači da je moralni autoritet u toj političkoj kulturi smješten u samoj čovjekovoj unutrašnjosti, njegovoj individualnosti koja je nezavisna od „diktatorskih“ zahtjeva javnog mišljenja i društva.

Prevladavanje stida u ime slobode dovelo je do afirmisanja individualistički shvaćenog pojedinca koji, postavljajući u prvi plan svoje interese i želje, svoje slobode i prava, ignoriše sopstveni društveni kontekst, svoju kulturnu tradiciju i istoriju. Za razliku od komunitarnog pojedinca iz klasične političke kulture, savremeni liberalni pojedinac  je postao sasvim neosjetljiv za vrednujuće poglede i mišljenja drugih. U svijetu tog autonomnog liberalnog pojedinca osjećanje stida je izgubilo onu ulogu koju je imalo u klasičnoj političkoj kulturi u kojoj je to osjećanje svakog čovjeka postavljalo u društveni kontekst uzajamnog obzira i poštovanja.

Za liberalnog pojedinca, atomizovanog i individualizovanog u svojoj osamljenoj egzistenciji, stid je zapravo sila ugnjetavanja i prinude koja ugrožava njegovu nezavisnost i ograničava njegove slobode i prava.

Sa ovom društvenom promjenom koja je dovela do eliminacije osjećanja stida iz javnog prostora, došlo je i do promjene u samom karakteru javnog prostora. Javni prostor sada biva ispražnjen od nekada neprikosnovenih vrijednosti, kao što su čast, ugled, čestitost, znanje, rad, za čiju je procjenu bio važan pogled i mišljenje drugih.

Kornelijus Kastorijadis se nije ustezao da primijeti kako „živimo u društvima u kojima su ove vrijednosti izvrgnute ruglu“, budući da se javni prostor ispunjava novim „vrijednostima“, kao što su novac, moć i medijska popularnost za čije zadobijanje više ništa nije zazorno reći ili učiniti. Bez supstancijalnog sadržaja koji su javnom prostoru davali obrazovanje, hrabrost, odgovornost i stid, to područje sada je postao otvoreni prostor uglavnom za oglašavanje, zabavu, mistifikaciju i pornografiju, reći će Kastorijadis.

To znači da je u naše vrijeme kulturi stida zadat novi udarac. Društva u kojima živimo nalaze se u stanju u kome je „privatno kolonizovalo javno“, prema zapažanju Zigmunta Baumana. Bauman primjećuje da su savremeni mediji i društvene mreže, rialiti programi i česti politički skandali bitno umanjili osjetljivost ljudi, da su im suzili one zone senzitivnosti koje su od vitalnog značaja za prepoznavanje vrijednosti.

Javna sfera pretvorena je u scenu za prikazivanje bizarnih privatnih drama, zadovoljstava i intima. Stari filosofski slogan biskupa Džordža Barklija, „biti, znači biti opažen“ (esse est percipii) danas zadobija novo značenje – biti opažen u javnom prostoru kroz dobrovoljno i bestidno obnaživanje svoje privatnosti, čime se javna sfera iznova obezvrjeđuje.

Opet, u ime individualističkih sloboda i prava koja su navodno osvojena odbacivanjem kulture stida. Liberalna kultura sa svojim apstraktnim univerzalističkim moralom okreće se protiv konkretne kulture stida u ime slobode, kao da su osjećanje stida i sloboda nepomirljive suprotnosti.

Stid kao ograničavanje ili omogućavanje slobode?

Osjećanje stida koje je toliko zavisno od pogleda, vrijednosnih sudova i kritičkog mišljenja drugih postaje linija razdvajanja imeđu liberalnog pojedinca, koji sebe razumije kao nezavisnog i autonomnog u odnosu na svoje društveno okruženje, i komunitarnog pojedinca koji je uvijek upleten u svoje društveno okruženje i zajednicu s kojom dijeli kolektivno pamćenje, kulturnu tradiciju, istoriju i običaje, koji osjeća brigu i odgovornost prema zajednici u kojoj živi i čiji je dio.

Razlika između liberalnog i komunitarnog pojedinca ogleda se u njihovom shvatanju slobode.  Komunitarni pojedinac živi u kulturi stida, dok liberalni pojedinac živi u individualističkoj kulturi. Stid ograničava našu individualnu slobodu, tako što nas sprečava da živimo samo za sebe, afirmiše nas kao društvena bića, čini nas sposobnim za život u zajednici sa drugima. Ali, stoga što stid potkopava našu želju da budemo nezavisni i autonomni pojedinci, individualistička kultura oštro se suprotstavlja kulturi stida. Za savremeni liberalni svijet, kultura stida slobodi nameće ograničenja, ona podriva nezavisnost koja je toliko cijenjena u liberalnoj demokratiji koja stoga nastoji da nas „oslobodi“ od „opresivne“ kulture stida. Individualistička liberalna kultura zato stvara atomizovane pojedince neosjetljive za mišljenja drugih, podstičući u njima želju da u svojim postupcima i opredjeljenjima slijede svoja egocentrična nahođenja.

Ovaj fenomen ne bi trebao da nam bude nepoznat. Uočavamo ga u prostoru sopstvenog iskustva, ali ga i sve više sa zebnjom naziremo i u horizontu očekivanja. Liberalnom pojedincu je svojstveno ponašanje sa iritirajuće neumjesnim komoditetom, jer se osjeća „autentično“, emancipovan je i nesputan od kontrolišućih, vrednujućih i osuđujućih pogleda drugih.

Zbog individualističkog usmjerenja ljudi na sopstvene živote, zbog privilegovanja svojih želja i interesa, sve manje se zazire od toga „šta će drugi reći“, sve je manje osjetljivosti na važnost vrjednujućih sudova koji drugi mogu da formiraju o nama, na osnovu onoga što govorimo i radimo, i u šta se pretvaramo. Ljudi sve manje drže do mišljenja njihovog neposrednog društvenog okruženja kao nečega od presudnog značaja i važnosti.

Njegujući shvatanje slobode kao autonomije i nezavisnosti, individualistička kultura pruža oštar otpor ograničenjima koje nameće kultura stida, već time što nas osjećanje stida postavlja u konkretni društveni kontekst, zajedničku istorijsku sudbinu, zajedničku kulturnu tradiciju, napokon i u političku zajednicu u kojoj postoje zajedničke, uzajamno povezujuće i obavezujuće vrijednosti. Poštovanje ovih vrijednosti i učestvovanje u njima zahtijeva ljudske kvalitete koji se stiču u međusobnom društvenom ophođenju koje za svakog čovjeka ima preobražajno dejstvo.

Osjećanje stida i pravednost, o kojima je pisao Platon, ovdje imaju presudnu važnost. Komunitarni pojedinac, za razliku od onog liberalnog, osjeća stid jer živi u očima i pred licem drugih, a sebe ne shvata kao autonomnu i nezavisnu individuu. To nipošto ne znači da on nema svijest o slobodi, već da je sama sloboda ono što kod njega izaziva osjećanje stida. Stid dovodi u pitanje našu slobodu i ograničava je čineći nas sposobnim za društveni život i prefinjenu društenu povezanost.

Stid se jednostrano shvata ka društvena prinuda, dok se zanemaruje da je „sloboda, koja je sama po sebi samovolja, mogućnost nasilja i uzurpacije“, nešto što se „može stidjeti same sebe“, prema uvidu Emanuela Levinasa za koga ne postoji suprotnost između stida i slobode. Tačnije, „sloboda sebe otkriva u svijesti o stidu i istovremeno sloboda sebe skriva u samom stidu“.

Levinas naglašava da „moral započinje kada sloboda sebe osjeti kao samovoljnu i nasilničku“. Tek drugi, koji izaziva naš stid, slobodu oslobađa od samovolje i kao takvu je uspostavlja. Sloboda je, u kontekstu kulture stida, upravo ta sposobnost samoograničavanja samovolje pred drugima i zbog drugih.

Polazeći od ovih uvida o tijesnoj vezi između stida i slobode, sa gubitkom stida, dakle obzira, poštovanja i odgovornosti prema drugima, nestaje i ono što uspostavlja našu slobodu, oslobođenu od samovolje, kao što nestaje i politička zajednica koju uspostavlja osjećanje stida.

Nakon svega, morali bismo početi sa oživljavanjem kulture stida u političkom djelovanju i javnoj sferi, ali i sa pružanjem otvorenog otpora posmatranju kulture stida kao primitivne i opresivne sile koja guši ljudsku individualnost i slobodu. Možda bi prije toga trebalo da se zapitamo da li je eliminacija stida i raskid sa vlasititom kulturnom, moralnom i duhovnom tradicijom vrijedan „napretka u integracijama“, za volju jedne individualističke „kosmopolitske“ kulture i njenog apstraktnog univerzalizma koji nas onesposobljava da se povežemo sa drugima s kojima živimo u istoj zajednici, dijeleći istu istorijsku sudbinu.

U protivnom, moraćemo ponovo da naučimo da se stidimo, da se naučimo strahu od gubitka obraza, u krajnjoj liniji, moraćemo da naučimo da se zgražavamo pred onim što nas sablažnjava. Lakši put bio bi onaj koji bi krenuo od rehabilitacije humanističkog obrazovanja i obrazovnog sistema koji smo olako prepustili reformama prema modelu proizvodnje masovne „obezobrazovanosti“ za račun borbe na tržištu rada.

Nije li pjesnik, putopisac i diplomata Jovan Dučić osjećanja divljenja i gađenja nazvao bazičnim osjećanjima?