Piše: Stefan Đukić

Baš tako prepoznajemo jedan odnos koji nije politički, već religijski. Sa koje god strane bili, imali smo svoje lične, individualne, ali i grupne, kolektivne političke interese, želje, vizije toga kako društvo treba da izgleda. Sve to vrijeme, “idol” je postojao, postojao kao zlatno tele koga je trebalo uzdizati ili uništiti. Ljudska priroda traži autoritete, one na koje će se ugledati i koji će mu biti put.

Prikladno je da situaciju u kojoj se nalazimo imenujemo naslovom jedne od poslednjih knjiga Fridriha Ničea. U “Sumraku idola”, ovaj jedinstveni filozof najsnažnije piše o jednoj od svojih glavnih životnih tema – provjeri i redefinsanju autoriteta zapadne filozofije i hrišćanstva. Te idole on istražuje, zapravo “cuka” čekićem, te djelo ima i dodatni naslov “kako filozofirati čekićem”, iskazujući time svoju radikalnost. Upravo ta Ničeova sklonost je učinila da ovo djelo, kao i mnoga druga koje potpisuje, ne ispuni svoj pun potencijal jer je njemački filozof uvijek pokušavao da iskorači preko onog što mu činjenice dopuštaju.

Tako je ovdje, u borbi sa, prema njegovom mišljenju, nametnutim moralom, kritikovao ne djelove, već čitavu filozofsku zaostavštinu Sokrata, Platona, Kanta, Rusoa itd. Uprkos tome, djelo je zanimljivo, puno jakih i lijepih tumačenja, gdje ćete naći i omiljeni citat svih bodi-bildera i goth klinaca ,,ono što me ne ubije, učini me jačim”.

Predsjednički izbori su nam donijeli i sumrak crnogorskog političkog idola – Mila Đukanovića. Svojom političkom karijerom, svim skretanjima koja su u nju stala, on je sebe etablirao u idola u onom osnovnom značenju – zlatno tele kojem se jedni klanjaju a drugi ga uništavaju. Moramo biti iskreni sa koje god strane ograde da posmatramo – odnos prema bivšem predsjedniku i premijeru je takav.

Za jednu stranu, on je oličenje dobra, političko sunce, odgovoran državnik, uspješan političar, markantan, sposoban, po društvenim mrežama se opraštaju od njega kao da se radi o papi. Milo je dao državu, Milo nas je doveo u NATO, Milo najbolje izlazi iz službenog automobila. Pred Milom i Milovim djelima se pada u ekstatični, kultni zanos.

Treba biti iskren, samokritičan i reći da reakcije druge, Đukanoviću opozicione strane nisu u velikoj mjeri drugačije, iako idu u suprotnom pravcu. U prilici smo da se pogledamo u ogledalu, da vidimo sopstvene oči i priznamo – jesmo, posmatrali smo Mila i vidjeli ga kao arhetip sveg zla crnogorske politike. Za sve nas koji smo se protivili politici Demokratske partije socijalista on je bio slika i prilika kriminala, korupcije, nasilja, policijskog aparata, zločina, diskriminacije, i mnogo čega drugog.

Ne treba bježati od činjenice da smo na jedan način osjećali zadovoljstvo u tom preziru koji smo osjećali – to što je postajala fizička manifestacija onog što smo smatrali pogrešnim, što smo znali da je pogrešno, nam je davala i ličnu satisfakciju i moralno uzvišenje.

Junak Ernesta Sabata je u ,,Tunelu” govorio da je njegova ,,usamljenost skoro olimpijska”, na taj način smo i mi vidjeli naš prezir, našu mržnju. Zato smo ponekad bili i neumjereni, ne mogavši da dočekamo rušenje te kule moći, tog spomenika svemu što smo smatrali pogrešnim. Kao što su pristalice obožavale Đukanovića, protivnici su ga prezirali.

Baš tako prepoznajemo jedan odnos koji nije politički, već religijski. Sa koje god strane bili, imali smo svoje lične, individualne, ali i grupne, kolektivne političke interese, želje, vizije toga kako društvo treba da izgleda. Sve to vrijeme, “idol” je postojao, postojao kao zlatno tele koga je trebalo uzdizati ili uništiti. Ljudska priroda traži autoritete, one na koje će se ugledati i koji će mu biti put. Samim tim djeluje prikladno što se nakon izbornog poraza na udaru države našla, po tumačenju državnih organa, bespravno izgrađena imovina na Đukanovićevom imanju.

Njegova kuća tako služi kao svojevrstan hram – pristalice odmah žele da je religijski sačuvaju, protivnici da simbolično unište trag postojanja, objašnjavajući sebi kako uništavaju njegov glavni simbol – nebriga za zakone.

Bilo kako bilo, nakon drugog aprila crnogorsko višestranačje je doživjelo i bukvalni i metaforički sumrak svog prvog idola. Taj sumrak se nije dogodio slobodnom voljom idola, niti spoljnim istraživanjem nekog novog Ničea. Sumrak se spustio na izborima koji su donijeli dugo očekivanu (a rekao bih i potrebnu), smjenu. Taj sumrak je više nego dobar jer idoli, naročito živi, nikad nisu dobra stvar. Njihovo postojanje zamagljuje suštinu, želje i težnje kako onih koji idol nose, tako i onih koji ga ruše. U tom odricanju od odgovornosti, i jedna i druga strana su u istom problemu. Dok su aktivni, idoli nas drže u dobu blažene nevinosti, u dobu neodgovornosti, jer nam idol nudi odgovor za sve, kako ono zbog čega nam je dobro, tako i ono zbog čega nam je loše.

Dva glavna lika ,,Odiseje u svemiru“, astronaut Dejvid i primat Gleda-Mjesec, na kraju svog evolutivnog puta do kojih ih dovodi crni monolit, se nalaze u istoj situaciji. U knjizi, Artur Klark piše u oba slučaja istu rečenicu ,,bio je gospodar svijeta, nesiguran šta da uradi sledeće. Ali nešto će već smisliti”.

Danas, u političkoj sferi Crne Gore, svaki čovjek je gospodar svijeta, koliko god bili nesvjesni toga. Sumrakom idola izašli smo iz doba u kom neko drugi diktira sve, u kom je taj neko predmet obožavanja ili prezira, pa je konačno na nama da mapiramo svoj put napred. Nakon sumraka jutro nije daleko. Svima zajedno, pružila se velika, jedinstvena prilika – da vidimo “šta ćemo smisliti” i kakvu budućnost želimo, kakve zakone i propise, kakvu formu, kakve izbore, kako želimo da izgleda naša, za svjetske okvire mala, politička zajednica. Iako smo bili razdvojeni odnosom prema idolu, naša situacija je bila slična.

Sada smo još više svi zajedno na istom mjestu, u istoj, velikoj i dobroj prilici. Najgore što možemo učiniti je da otvorimo prostor za novog idola, da učinimo ono čemu smo toliko puta bili skloni, da se iza autoriteta sklonimo i pobjegnemo u neodgovornost neupitane gomile.

Moramo naći u sebi snagu da izađemo iz tog religijskog poriva portage za pastirima i prorocima i već preuzmemo stvari u svoje ruke, jer nama to pripada, na nama je da to uradimo. Nadam se da ćemo, za par godina moći da kažemo – okonačno je doba idola.