Sve više vidim žensku solidarnost

Kada bi svijet bio savršen i ne bi postojala diskriminacija prema ženama, kada bismo živjeli u jednom predivnom svijetu rodne jednakosti, ne bismo dijelili književnost na žensku i mušku. Ali u stvarnosti, očito je da sve ono što je standardno i „normalno“ je zapravo muško, pa tako i književnost

Nedavno je ovdašnja književnost uspjela da izazove glasni, internacionalni odjek. U vremenu hiperprodukcije to se mora smatrati vanrednim uspjehom. Zbirka priča „Moj muž“ Rumene Bužarovske, najpoznatije savremene makedonske književnice, proglašena je za knjigu nedjelje u izboru čuvenog njemačkog nedjeljnika Der Spiegel. Tokom književne karijere koja traje više od deceniju i po, ova autorka se profilisala kao vrsna kratkopričašica, a njene četiri zbirke odlikuje podjednako odgovoran pristup pitanjima šta se piše i kako se piše. Rezultat je kompletan umjetnički odgovor i, samim tim – kompletan čitateljski užitak. No, Rumenina angažovanost nije jednolinijska. Njeno ime naći ćete i u sferi pedagogije, prevodilaštva, aktivizma…

Mada je prvi put objavljena daleke 2010. godine, zbirka priča „Osmica“, nedavno izašla pod etiketom Booke, nedjeljama je jedna od najčitanijih knjiga beogradskog izdavača. Kako gledaš na ovaj novi život djela iz ranijeg perioda svoje karijere?  

Srpsko izdanje Osmice zapravo kombinuje priče iz moje prve dvije zbirke, od kojih je prva Žvrljotine. Iz današnje perspektive ne dopadaju mi se previše sve priče iz prve dvije zbirke, pa je tako nastao ovaj „best of“ za srpsku publiku. Inače je Osmica prva moja knjiga objavljena na eks ju teritoriji, tj. u Hrvatskoj, pa život ove knjige nije totalno nov. Ipak, osjećam se malo čudno povodom objavljivanja starih radova, jer malo različito pišem sada – nadam se bolje – nego tada, pa kada vidim te početničke „greške“ malo mi je nelagodno, ali više od toga me veseli to što publika reaguje odlično i na Osmicu

„Moj muž“ i „Nikuda ne idem“ učinile su te regionalno najčitanijom makedonskom književnicom. Da li to objašnjavaš aktuelnošću tema kojima si se bavila (žensko-muški odnosi, migrantska iskustva), lakoćom stila, ili najprije beskompromisnim opisivanjem tematizovanih fenomena?

Ovo moje „objašnjavanje“ popularnosti knjiga proizilazi iz onoga što mi govore čitateljke i čitaoci. Pa tako mislim da su ovi faktori koji si ti naveo. Uglavnom mi ljudi govore da lako prepoznaju i sebe i ljude oko sebe u pričama, što znači da su teme aktuelne u našem društvu, mada mi sad isto govore ljudi i u Švajcarskoj i Njemačkoj, što pokazuje da su ti odnosi moći univerzalne šeme. Mislim i da se ljudima dopada to što i u tragičnim pričama ima humora. Ljudi vole da se smiju. 

foto: Dragan Mitreski

Pitanje ženskih prava duboko je utkano u tvoje književno, ali i neknjiževno djelovanje. Kako ocjenjuješ današnju situaciju na tom polju u Sjevernoj Makedoniji i regionu? 

Dirnuta sam pokretom #nisamtražila, i čin Milene Radulović i velika podrška koju je ona dobila pokazuju koliko se brzo mijenja svijest o ženskim pravima i položaj žene u našem društvu. Ubijeđena sam da su mlade djevojke danas osviješćene na način na koji mi nijesmo bile. Sve više i više vidim žensku solidarnost i otvaranje tema koje su neprijatne i bolne, a o kojima moramo da razgovaramo. Tako da na jednom regionalnom nivou vidim jasnu promjenu svijesti. Slično se stvari odvijaju i kod nas, ali tu iz iskustva mogu da kažem (jer ne poznajem situaciju svuda u našim bivšim republikama) da se svijest mijenja, ali da se vrlo malo mijenja u institucijama i u načinu na koji, recimo, policija ili tužilaštvo reaguju na rodno bazirano nasilje. Sve je jednako na papiru, i političari i institucije daju ženama nominalnu podršku, ali se ta podrška jako teško transformiše u pravdu. Žene su još uvijek sistemski diskriminisane i vrlo malo prisutne u javnoj sferi, pogotovo na pozicijama ekonomske i egzekutivne moći. Ali doći će i to. 

Smatraš li da je osnovano dijeliti književnost na mušku i žensku?

Kada bi svijet bio savršen i ne bi postojala diskriminacija prema ženama, kada bismo živjeli u jednom predivnom svijetu rodne jednakosti, ne bismo dijelili književnost na žensku i mušku. Ali u stvarnosti, očito je da sve ono što je standardno i „normalno“ je zapravo muško, pa tako i književnost. Tako, generalno, književnost koju pišu muškarci koji dobijaju nagrade i svrstani su u lektire i po njima se zovu ulice i škole ‒ bila bi „muška“ jer je uglavnom o muškim iskustvima, a ova koju pišemo mi žene, koja se bavi i ženskim iskustvima, bila bi „ženska“ i od strane muškaraca je često smatrana neozbiljnom i glupom, što pokazuje kako patrijarhat tretira žene. Pročitajte pjesmu Olje Savičević-Ivančević, „Ne čitaš žene“. Čula sam tu frazu i ja kao autorka. Pišeš o ženama? To mi je dosadno, neću da čitam.  

Da ostanemo na istom fonu. Reci nam nešto o projektu PičPrič – kako si došla na ideju za ovakvu vrstu storytellinga? Kako je prihvaćen u javnosti, da li je bilo i nekih otpora?

Ideju je dobila moja prijateljica s kojom vodim projekat, Ana Vasileva, sjajna makedonska feministkinja i prevoditeljka. Ona je bila inspirisana mojim nastupom na Pričiginu, kada nam je Kruno Lokotar zadao temu „Kako sam mojima rekla/rekao da sam gej“, pa nakon što sam ispričala izmišljenu priču, koja se odvijala u realnom društvenom kontekstu i političkoj situaciji, tabloidi kod nas su objavili da sam se autovala uživo na hrvatskoj televiziji. Kako god, nakon toga smo pokrenuli našu verziju Pričigina, ali žensku, pa već pet godina zovemo različite žene da ispričaju priče na zadatu temu. Događaj je jako popularan i zadovoljne smo pričanjem ženskih priča na sceni, time što znamo da tako zauzimamo javni prostor i preuzimamo narativ u svoje ruke. Zvale smo i žene iz regiona, pa su nam bile i Mima Simić, Asja Bakić i Marija Ratković. Zbog pandemije smo morale da sve to prebacimo onlajn, što ne funkcioniše baš najbolje, nažalost.  

Budući da si nekoliko mjeseci provela na književnoj rezidenciji u Americi, uporedi svoje tamošnje i ovdašnje iskustvo u pogledu nivoa ostvarenosti demokratije. Šta je to čime se kao region možemo pohvaliti, a u čemu bismo se mogli ugledati na američki uzor?

Živjela sam u Americi u nekoliko navrata i aktivno pratim sve što se dešava u toj zemlji, a i kada prođe dugo vremena da nijesam bila tamo, osjećam nostalgiju. Prvi put sam bila sa 4 godine, drugi put u formativnim godinama u pubertetu, kada se raspadala Jugoslavija, treći put bila sam na godinu dana i završila srednju školu u Arizoni. Ovo pitanje je jako kompleksno i nekako ga pokušavam izbjeći time što govorim o tome koliko sam boravila u Americi… zapravo, mogla bih knjigu napisati o toj kulturi, a i nije slučajno da sam ovo pitanje tematizovala u mojoj zadnjoj zbirci, Nikuda ne idem, pogotovo u priči „Čeroki crvena“. Ali evo, Amerika je jedna jako funkcionalna zemlja gdje se ljudi uglavnom poštuju međusebno i civilizovano se ponašaju, znajući šta je to zajednica. Oni su individualci, ali razmišljaju i o kolektivnom dobru, ponosni su i nemaju kult prema tome da se neko „snađe“ time što će prevariti sistem, kao što imamo mi. S druge strane, Amerika je jedna užasno nespontana zemlja gdje se čak i zabava mora strukturisati, gdje je geografsko rastojanje između različitih mjesta slično kao i rastojanje između ljudi, gdje su sreća i novac ista stvar. Kod nas to ne funkcioniše baš tako. Mi smo nefunkcionalni, ali znamo i da se zabavljamo i da budemo spontani. Naravno, znamo i isto tako spontano da se ubijamo. I da, novac nam je bitan, ali ne toliko.

Namjerno sam spomenuo region, pošto često gostuješ u ex yu državama. Da li ih doživljavaš kao jedan kulturni prostor? Osjećaš li u tim trenucima potencijal kulture za prevazilaženje podjela, ili je sve beznadežno zavisno od politike?

Zbog zajedničke istorije i slične kulture ‒ da, osjećam da smo jedan kulturni prostor, i srećna sam što sam imala (i imaću, nadam se) mogućnosti da putujem i da upoznam Jugoslaviju nakon što se raspala, jer bila sam mala kada se to dogodilo pa nijesam nikad upoznala zemlju. Paradoksalno, sada učim o stvarima koje su se nekad dogodile, čak i fizički upoznajem zemlju. Kako god, to mi je dragocjeno. Teško je biti iz male države i biti osuđen na granice, geografske, kulturne, jezičke. Možda se u Crnoj Gori to ne osjeća tako kao ovdje, budući da naš jezik priča malo ljudi, pa se tako i književna produkcija nekako ograničava u startu. Ja sam lično morala naučiti vaš jezik da bih mogla funkcionisati u bivšim državama – inače bih vjerovatno bila isključena.

Rekoh da često gostuješ, mada je to sad dosta suženo, ili onemogućeno. Prošle godine si mi rekla da se kao ekstrovertna osoba teško snalaziš u atmosferi izolacije (kao da introverta guraš među ljude). Kako se osjećaš godinu kasnije? I čime liječiš monotoniju raznoraznih ograničenja? Naravno, očekujem da kažeš koju o predivnom Mavrovu. 

Ha, nakon godinu dana počela sam da se osjećam kao introvert, pa se teško snalazim kad izađem među ljude (to znači na distanci, vani, sa maskama, itd…). Već cijelu godinu živim u Mavrovu, planinsko mjesto, nacionalni park, u kući koju je izgradio moj djed sa drugom iz Grčkog građanskog rata, pa sam tamo često boravila kao dijete. Mjesto je prelijepo i osjećam ga kao blagoslov. Totalno sam se navikla da živim samo sa partnerom i još četiri velika psa. Tri smo naslijedili od jedine komšinice koja živi tamo i u septembru su se užasno posvađali. A jednog smo udomili kada je bio štene, pa je sada njemu dopušteno da spava u mojoj sobi. Inače svi imaju lijep život vani u planini. Ne znam kako ću se vratiti u grad kada se sve ovo završi.  

Jesenas si ipak uspjela da prisustvuješ premijeri predstave „Moj muž“ u Ljubljani, produkcija Slovenačkog narodnog pozorišta. Kako si zadovoljna dramatizacijom svoje knjige? Mora da ti je ‒ i mimo glavnog povoda ‒ prijao taj kratki eskapizam? 

Ivana Đilas (rediteljka) je genijalna, a isto tako i kompletno ženska ekipa ‒ osim muža Ivaninog, koji je fantastičan kompozitor i koji je napisao muziku za predstavu – totalno me je oduševila. To je jako profesionalno pozorište, i što se tiče organizacije i kako sve funkcioniše, to nema veze sa nama i sa Balkanom. S druge strane, predstava, tekst i knjiga odlično funkcionišu u tom društvu jer patrijarhalni problemi su svuda isti. Prijalo mi je da sjedim u pozorištu i da osjećam taj stari komfor performansa, paradoks te društvene intime, svakako i taj osjećaj čarolije. Prijalo mi je da upoznam nove fantastične ljude, i generalno prijao mi je put. U trenutku kada sam otputovala, Slovenija se opet zatvorila zbog pandemije. A, da, nešto zanimljivo. Predstava „Moj muž“ se igrala u Skoplju u februaru 2020, prije nego što je krenula pandemija, režirala je Nela Vitoćević u Dramskom teatru u Skoplju. I ta predstava je bila odlična, ali igrala se isto nekoliko puta prije nego što se sve zatvorilo. Druga predstava koju sam gledala u pandemiji je opet bila „Moj muž“, ali sada u Sloveniji. Pogledala sam i Slovenija se zatvorila. Za dvije nedjelje idem u Beograd da gledam „Moj muž“ u režiji Jovane Tomić u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Pa ajde da vidimo kako će biti.

Predaješ na univerzitetu – koliko te daljinski način rada onemogućuje da u cjelosti ostvariš svoj pedagoški angažman?

Onlajn nastava ima svojih prednosti, a to ćemo znati dobro iskoristiti kada konačno uspijemo pobijediti virus. To će biti, evo, korist pandemije – tako očekujem. Prije pandemije nije mi se priznavalo to da držim nastavu onlajn ako radimo nešto što zahtijeva takvu platformu, ili, recimo, ako nijesam u državi. Možda ćemo se i konačno osloboditi tih glupih indeksa, prijava i potpisa – ko zna. Ali držati onlajn nastavu godinu dana je pakao. Prvo, nije normalno da nonstop gledaš svoju facu kada pričaš nekome, a to se dešava na Zoom-u, što znači da sam uvijek nekako dekoncentrisana i statična. Drugo, studenti su kući, ko zna u kakvim uslovima. Ne mogu da očekujem od njih da uvijek rade svoj posao. A neki znaju to iskoristiti da ne bi radili, normalno. Ipak, srećna sam što sam uglavnom odlično funkcionisala sa studentima – imam baš neke sjajne grupe koje mi uljepšavaju život. 

Ajde da malo dublje sagledamo uticaje pandemije. Od čega najviše strahuješ na ličnom, a od čega na kolektivnom planu? Vidiš li šansu i za neke pozitivne efekte?

Evo pozitivnog efekta – onlajn nastava, digitalizacija, smrt birokratije. Lična higijena, držanje normalne distance između ljudi, neodlazak na posao ili u školu kada si bolestan. O onim drugim, dugoročnim, filozofskim, političkim, ne priča mi se. Umorna sam od svega, pogotovo proročanstava. Ali mislim da nekad u najvećoj krizi čovjek najviše uči i da bismo to trebali iskoristiti pozitivno.  

Preporuke za čitanje

Nedavno sam pročitala tri grafička romana koji su me oduševili. Prvi je „Paying for it“, napisao i nacrtao Kanađanin Chester Brown. To je užasno pametna, zanimljiva i progresivna knjiga iz koje se može puno, puno naučiti, lični memoar autora o njegovim iskustvima sa prostitutkama. Žao mi je bilo kada se završila, toliko sam uživala. Onda sam pročitala dva grafička romana Marjane Satrapi. Ne znam kako nijesam znala o njoj i o stripu „Persepolis“, memoaru o njenom odrastanju u Iranu i Evropi. To bi trebalo da bude lektira u srednjoj školi i, naravno, jako je poznata u svijetu, ali eto ja je nijesam znala. Pročitala sam i „Chicken with plums“ od iste autorke, iranska priča o jednom muzičaru koji hoće da umre. Vrlo rijetko čitam stripove ili grafičke romane, tako da mi je ovo baš bilo novo i lijepo, i kompletno sam uživala.  

P.S. Počasti nas nekim kraćim odlomkom iz neke od zbirki, ili iz djela u nastajanju.

Eh. Prvo, na makedonskom je, i nećete ništa razumjeti. Drugo, nikad ne častim prije nego što je gotovo. Prozni tekstovi su mi još uvijek neorganizovani. Dok je trajala pandemija napisala sam jedan scenario za dugometražni film, i pet kratkih, tako da je to jako dosadno dijeliti sa ljudima. Isto, kada bi me neko iznervirao, pisala bih dječje pjesmice, a moja prijateljica Jana ih je ilustrovala. To možete da nađete na sajtu cudnasuma.com.