The Beatles – [7] Pucanj u Lenona – pucanj u Bitlse

piše: Nikola Zečević; iz feljtona ,,The Beatles. Godine nakon završenog sna”

[Feljton je ranije publikovan u nastavcima, u dnevnom listu „Vijesti”, od 17. do 31. decembra 2012. godine, a reobjavljuje se na Portalu Kombinat, u blago izmijenjenoj i prilagođenoj verziji, uz dozvolu autora.]

U toku svog krstarenja po sjevernom Atlantiku (gdje je umalo izgubio život), Džon je započeo rad na svom povratničkom albumu. Prema svjedočenju koproducenta ploče Džeka Daglasa, rad na demo snimcima, koje mu je ubrzo ustupio Lenon, bio je izuzetno težak „jer je tu bilo toliko intimnosti”.

John Lennon i Yoko Ono (New York, 1980)

Daglas je takođe posvjedočio, na koji način je Joko Ono obeshrabrila Makartnija da se pojavi na snimanju: „Pisan je plan sesija negdje u Dakoti, i jedna je otkazana, bez Džonovog znanja. Rečeno mu je da se Pol nije pojavio. Polu je rečeno da je Džon bio previše zauzet, da bi radio sa njim tog dana. (…) Ono što sam ja razumio slušajući Džona, on je želio da se nađe sa Polom radi zajedničkog pisanja.”

U svom septembarskom intervjuu za „Plejboj”, Džon Lenon je izjavio nekoliko kontraverznih stvari po ovom pitanju: „Priča o ponovnom okupljanju Bitlsa je iluzija. To je bilo prije deset godina. Bitlsi postoje samo na filmu, na snimcima i u mislima ljudi. Ne možeš vratiti nešto što više ne postoji. Mi više nismo isti ljudi. Uostalom, zašto bih se vratio unazad deset godina da oživim nešto što ne postoji? (…) Zašto bi Bitlsi dali više nego što jesu? Zar nisu dali sve na Božijoj zemlji za deset godina? Zar nisu dali sebe!? (…) Mislim da su Bitlsi najbolja stvar koja se ikada desila u pop muzici, ali ako bi mi sada pustio stare pjesme, želio bih da prepravim svaku od njih! (…) Nisam vidio nikog od Bitlsa, ni sam ne znam otkad. Čak mi ne prolazi uopšte kroz glavu da li sam ih vidio ili nisam. To je prosto nevažno. Ne bi mi značilo i da sam ih gledao češće, ili da ih uopšte više nikada ne vidim. (…) Ali ne shvatite me pogrešno! Ja i dalje volim te ljude! Bitlsi su gotova stvar, ali Džon, Pol, Džordž i Ringo nastavljaju dalje.”

Plan o okupljanju Bitlsa je, ipak, postojao

Važno je reći da je ovakav Lenonov negativan stav prema okupljanju benda bio samo deklarativne prirode. Džordž Harison je iste godine objavio svoju autobiografsku knjigu „I Me Mine”, za koju će Lenon kazati da ga je „povrijedila i uvrijedila”, jer ga Harison u knjizi spominje samo u prolazu (na svega jedanaest mjesta), uprkos činjenici da je Džon bio neko ko je najviše pomagao Džordžu u njegovom kreativnom sazrijevanju.

Njegov odnos sa Makartnijem je takođe doživio regresiju, djelimično zbog nesporazuma iz 1976. i otkazane „Double Fantasy” sesije, ali i zbog velikog Makartnijevog uspjeha, u muzičkoj industriji tih godina.

Krucijalni dokaz za ove tvrdnje je sadržan u činjenici da je, u novembru 1980. godine, Džon Lenon, u okviru svog svjedočenja koji je pokrenuo Apple Corps protiv autora mjuzikla „Beatlemania” (koji se tih godina, sa velikim uspjehom, izvodio na Brodveju), dao sljedeću izjavu sudu: “Ja i preostala trojica bivših Bitlsa planiramo povratnički koncert…”, koji je, suplementarno, trebao da isprati dokumentarac posvećen karijeri Bitlsa – „The Long and Winding Road” (naposljetku „The Beatles Anthology”).

John Lennon – (Just Like) Starting Over

Istog mjeseca, Džon Lenon i Joko Ono objavljuju zajedničku ploču „Double Fantasy”, koju će Džon opisati kao „rokenrol za odrasle”.

Album otvara ljubavna retro numera simboličnog naziva „(Just Like) Starting Over”, na koju se nastavljaju upečatljive teme, poput gitarske „I’m Losing You” (u kojoj Lenon obrađuje jednu od najvećih strepnji zrelog muškarca) i porodične „Beautiful Boy (Darling Boy)”, koja je posvećena njegovom sinu Šonu, i sadrži sugestivnu poruku: „Život je ono što ti se dešava, a čemu ti, zbog svoje zauzetosti, ne prisustvuješ!”.

Drugu stranu ploče otvara individualistička tema „Watching the Wheels”, u kojoj Lenon opservira svoj život u zadnjih nekoliko godina: „Ljudi govore da sam lud, zbog svega što činim. Upozoravaju me na različite načine, da bi me spasili od propasti. Kada kažem da sam OK, pogledaju me čudno: ’Sigurno nisi srećan sada, zato što više nisi u igri!’ Ljudi govore da sam lijen, zato što živim svoj san. Daju mi svakakve savjete, sa željom da me prosvijetle. Kada kažem da sam dobro, dok gledam sjenke na zidu… (Pitaju…) ’Zar ti ne nedostaje veliko vrijeme dječače? Više nemaš loptu u nogama!’ A ja samo sjedim i posmatram točkove kako se okreću (zaista volim da ih posmatram)… Ne vozim više ringišpil! Morao sam da ga pustim…”

U pjesmi „Woman”, Lenon demonstrira sopstvenu fascinaciju ženom, ne izbjegavajući da se izražava i u uopštenoj formi. Od pjesama čije autorstvo na ploči potpisuje Joko Ono, najzapaženije će proći alternativne new wave numere “Kiss Kiss Kiss” i “Give Me Something”. Ploča neće doživjeti značajniji uspjeh u prvoj nedjelji, a Džon će ubrzo započeti rad na novim pjesmama.

8. decembra 1980. godine, u popodnevnim satima, poznata američka fotografkinja Eni Libovic će posjetiti Dakotu, i napraviti finalnu foto-sesiju sa bračnim parom Lenon-Ono, koja je trebala ispratiti ekskluzivni intervju koji su njih dvoje dali magazinu Rolling Stone. Tada je i nastala čuvena fotografija na kojoj Lenon, nag, u fetalnom položaju, žmuri i ljubi u obraz obučenu Joko.

U predvečerje dana, oni će se uputiti u Record Plant Studio, gdje je miksovana njihova nova pjesma „Walking on Thin Ice” (u izvedbi Ono). Dok su izlazili iz zgrade Dakota, Džon Lenon će izvjesnom Marku Dejvidu Čepmenu autogramski potpisati primjerak njegove nove ploče „Double Fantasy” (što će ostati zabilježeno na fotografiji Pola Goreša), pitajući ga: „Da li je to sve što želiš?”, na šta će spomenuti reagovati klimanjem glave i osmjehom.

Nakon nekoliko sati (tačnije: sat vremena i deset minuta prije ponoći), Lenon i Ono će se vratiti, a Mark Dejvid Čepmen će, iz revolvera, ispred Dakote četiri puta prostrijeliti Džona Lenona u leđa i rame. Lenon će uspjeti da napravi par koraka do recepcije, tražeći pomoć, nakon čega će izgubiti ravnotežu. Ubrzo se pojavila patrola policajaca, a jedan od njih je okrenuo žrtvu koja je pokazivala posljednje znake života. Prateći definisane procedure, upitali su ga: „Da li znate kako se zovete?” – „Lenon”, jedva je odgovorio. „Džon Lenon iz Bitlsa.”

Kada je Dakotin portir Perdomo izbio pištolj iz Čepmenove ruke, i upitao ga (vičući) da li zna šta je uradio, Čepmen je staloženo kazao: „Da, upravo sam upucao Džona Lenona!”, počevši da prelistava Selindžerovog „Lovca u žitu”.

Po dolasku u bolnicu, u jedanaest časova i petanest minuta, Džon Lenon je proglašen mrtvim, a preko zvučnog sistema bolnice Roosvelt, biće puštena pjesma Bitlsa „All My Loving”.

Nekoliko sati prije smrti, Džon je u intervjuu za RKO Radio izjavio: „Postoje samo dva umjetnika sa kojima sam sarađivao duže od jedne noći. To su Pol Makartni i Joko Ono. Mislim da je to prokleto dobar izbor!”

Džon Lenon je kremiran 10. decembra iste godine. Joko Ono će kasnije izjaviti: „Samo nekoliko dana prije njegove brutalne smrti, Džon je planirao da ode u Englesku, radi trijumfalnog okupljanja Bitlsa. Njegov najveći san je bio da oživi muzičku magiju iz ranih godina, sa Polom, Džordžom i Ringom. (…) Smatrao je da su išli različitim putevima dovoljno dugo. Osjećao je da su odrasli i postali dovoljno zreli da probaju da napišu i snime nove pjesme.”

I Pol Makartni je opisao njihov posljednji razgovor: „U toku našeg zadnjeg telefonskog razgovora i dalje smo bili najbolji prijatelji. (…) To je bio srećan razgovor o njegovoj porodici, i mojoj.”

14. decembra iste godine, preko 200 hiljada ljudi u njujorškom Central Parku je odalo počast Džonu Lenonu sa „10 minuta tišine”, a isto su učinile sve njujorške radio stanice. Album „Double Fantasy” je pokorio britanske i američke top liste, gdje se zadržao na prvoj poziciji punih osam nedjelja. Naredne godine će dobiti Gremijevu nagradu za album godine.

Lennon daje autogram Chapmanu, u noći ubistva

Razlozi ubistva Džona Lenona će biti pripisani mentalnoj neuravnoteženosti Marka Dejvida Čepmena, koji je bio opsjednut Bitlsima, uprkos tome što će mnogi teoretičari zavjere izaći sa tvrdnjom da su za njegovu smrt odgovorne „više instance”.

Američki istoričar i novinar Džon Viner će tih godina otvoriti slučaj „USA vs. John Lennon”, u okviru kojeg je obznanjeno postojanje Lenonovog dosijea u arhivi FBI-a, koji je sadržao 281 stranicu. FBI je tada odbio učiniti ove dokumente javnim, iz razloga zato što su sadržali „informacije od državne važnosti”, koje su ostale neobjavljene sve do 2006. godine.

,,10 minuta tišine za Džona Lenona” (Central Park, New York, 1980)

Kraj sedmog dijela