The Beatles – [9] Nove pjesme na starim demo snimcima

piše: Nikola Zečević; iz feljtona ,,The Beatles. Godine nakon završenog sna”

[Feljton je ranije publikovan u nastavcima, u dnevnom listu „Vijesti”, od 17. do 31. decembra 2012. godine, a reobjavljuje se na Portalu Kombinat, u blago izmijenjenoj i prilagođenoj verziji, uz dozvolu autora.]

Krajem 1992. godine Makartni, Harison i Starki ulaze u dokumentarni projekat „The Beatles Anthology”.

Iako su najprije planirali da zajedno snime „neki incidentalni instrumental” koji bi pratio film, dogodiće se nešto zaista neočekivano. Pol Makartni će u januaru 1994. godine „uvesti” Džona Lenona u Rokenrol dvoranu slavnih, a u ceremonijalnoj noći Joko Ono će mu ustupiti kasete sa Lenonovim demo snimcima: „Free As A Bird”, „Now and Then”, „Real Love” i „Grow Old With Me” (od kojih će potonje dvije biti već objavljene).

Makartnijev uvodni govor, prilikom posthumnog ulaska Džona Lenona u Rock and Roll Hall of Fame (Januar, 1994)

Snimci su ubrzo ustupljeni producentu Džefu Linu (iz ELO), sa ciljem da se produkcijski očiste i učine upotrebljivim za takozvani overdub. Na Lenonov jednostavni snimak biće dodate Harisonove gitare (sa akcentom na specifičan bluesy slajd gitarski rif), Makartnijev bas i klavir (koji će prekriti klavirske nedostatke sa originalnog snimka) i Starov bubanj (sa dvobitnim startom).

Makartni i Harison će intervenisati i na Lenonovom tekstu (tamo gdje je nedostajao), i otpjevati inspirativne sekvence (uključujući i back vokale) za „Free As A Bird”: „Šta se desilo sa životima koje smo nekad poznavali? Da li stvarno možemo da živimo jedni bez drugih? Gdje smo izgubili dodir, za koji se činilo da znači toliko? Zbog kog sam se uvijek osjećao slobodno…kao ptica!”

Makartni je povodom novih sesija izjavio: „To je stvarno ludo. Jer, kada razmišljate o novoj pjesmi Bitlsa, to zvuči nemoguće, jer Džon nije tu. Zato sam izmislio mali scenario: on je otišao na odmor, i samo nas je nazvao i rekao: ’Samo završite našu pjesmu, hoćete? Šaljem vam kasete jer vam vjerujem!’ To je bila ključna stvar. (…) Kada smo se usaglasili da imamo takav pristup, to nam je dalo mnogo slobode, jer nismo imali bilo kakvu percepciju Džona kao žrtve, već Džona kao Bitlsa, Džona ludaka – kakvog pamtimo!”

U junu iste godine, trojka je odradila kratku akustičnu bootleg sesiju na kojoj će izvesti stare stvari i obrade, poput „Love Me Do”, „Ain’t She Sweet”, „Blue Moon Of Kentucky”, reklamnu „Thinking Of Linking”, kao i ukelele verziju neobjavljene „Dehra Dun”.

U februaru 1995. godine, u Makartnijevom studiju u Saseksu, završena je i druga numera – „Real Love”, koju je pokrio Makartnijev dupli Fender Jazz bas, Ringova Ludwig „konstrukcija” i Harisonovo prepoznatljivo stratokastersko „bojenje”.

U narednim mjesecima, prekinut je rad na preostalim snimcima. Numera „Grow Old With Me”, će za Pola biti „iskonzumirana” od strane Lenonovih fanova, dok će tema „Now and Then” za Harisona biti previše ograničavajuća za dalji rad (zbog lošeg kvaliteta demo snimka).

Makartni i Harison će u tom periodu raditi i na njihovoj zajedničkoj pjesmi „All For Love”, o kojoj su razmišljali kao o trećem singlu, da bi na koncu od iste odustali, postajući svjesni da „to ne bi bili Bitlsi”. Ostaće neobjavljena i četrnaestominutna eksperimentalna numera „Carnival of Light”, snimljena još daleke 1967. godine.

Ipak, trilogija „The Beatles Anthology” je doživjela globalni uspjeh, sa preko šest miliona prodatih primjeraka, i višestrukim trijumfom na top listama širom svijeta (osvojivši dvije Gremijeve nagrade te godine).

Istoimeni devetodjelni dokumentarac, u kojem „Bitlsi govore o Bitlsima”, će prema magazinu Rolling Stone predstavljati „rođenje novog kulturnog dobra našeg doba”. Ubrzo će medijski naslovi biti ispunjeni euforičnim najavama o novom okupljanju Bitlsa (sa Lenonovim sinom Džulijanom).

Ipak, u novembru 1996. godine, Apple Corps je izdala zvanično saopštenje: „Kraj je konačno tu. Bitlsi više ne postoje. Zvaničan stav je da Pol Makartni, Džordž Harison i Ringo Star više nikada neće svirati zajedno kao grupa…”

Pol Makartni je u međuvremenu dobio titulu viteza britanske krune, a sarađivao je i sa Joko Ono na snimanju spontane teme „Hiroshima Sky”, kojom je obilježeno pedeset godina atomskog bombardovanja spomenutog japanskog grada.

U narednim godinama, on će nastaviti sa uspješnom karijerom, uprkos iznenadnoj smrti Linde, objavivši zapažen album „Flaming Pie”, na kojem je sarađivao sa Ringo Starom i Džordžom Martinom. Ričard Starki se takođe posvetio solo projektima, i objavio rokenrol ploču „Vertical Man” (na kojoj su gostovali Makartni i Harison, opet odvojeno).

Smrt Džordža Harisona

Džordž je tih godina pripremao svoj povratnički album, i producirao klasično djelo „Chants Of India” Ravi Šankara. Tada će biti zabilježen i njegov posljednji javni nastup, na televiziji VH1, gdje će izvesti čuvenu „All Things Must Pass” i novu pjesmu – „Any Road”.

Ubrzo potom se suočio sa činjenicom da boluje od kancera grla, usljed dugogodišnjeg konzumiranja cigareta. U decembru 1999. godine, psihički neuravnoteženi fan Bitlsa – Majk Abram iz Liverpula, umalo je ubio Džordža Harisona, napavši ga u njegovom londonskom domu i nanijevši mu četiri uboda nožem u predjelu grudi. Harison će preživjeti napad, i povući se u izolaciju. Njegova bolest je, nažalost, napredovala i učinila ga veoma slabim.

U oktobru 2002. godine snima svoju posljednju pjesmu – „Horse to the Water”, zajedno sa svojim sinom Danijem. Nekoliko nedjelja kasnije, 29. novembra 2002. godine, Džordž Harison će preminuti, u 58-oj godini života, i to u jednom losanđeleskom stanu, koji je nekada pripadao Polu Makartniju.

Makartni je tom prilikom izjavio da je na Harisona oduvijek gledao kao na svog mlađeg brata, i dodao: „Odrasli smo zajedno. (…) On je bio predivan i vrlo hrabar čovjek, sa nevjerovatnim smislom za humor! Uvijek ću ga voljeti!” Ringo Star je svoj zadnji susret sa Harisonom opisao na izrazito emotivan način: „Posljednjih nedjelja svog života, Džordž je bio u Švajcarskoj, i ja sam otišao da ga vidim. Bio je jako loše. Mogao je samo da leži. (…) Nakon što bih ga posjetio, trebao sam ići u Boston, jer je moja kćerka imala tumor na mozgu. I ja sam mu rekao: ’Moram da idem u Boston…’ On je me je pitao, što su zapravo bile njegove posljednje riječi koje sam čuo: ’Da li želiš da pođem sa tobom?’ Bože! To je bila nevjerovatna strana Džordžove ličnosti!”

Posljednji javni nastup – George Harrison (VH1, 1997)

U novembru 2002. godine, posthumno je objavljen Harisonov posljednji studijski album – „Brainwashed”, dok će dvije godine kasnije postati treći Bitls, koji je ušao u Rokenrol dvoranu slavnih.

Jedinstvena i trajna civilizacijska vrijednost

U međuvremenu je kompilacijski album „The Beatles 1”, na kojem su se našli svi brojevi jedan u karijeri Bitlsa, postao najkupovaniji album u 21. vijeku, sa preko 31 milion prodatih primjeraka. To će biti još jedan od nesumnjivih dokaza da su Bitlsi kao bend, brend i koncept – ostali neprevaziđeni.

U narednim godinama, Pol Makartni i Ringo Star će učestvovati u različitim kampanjama, koje su stavljale akcenat na legalizaciju lakih droga, afirmaciju vegeterijanstva i borbu protiv proizvodnje genetski modifikovane hrane. Pol Makartni će takođe izjaviti da je bio prvi „političar” među Bitlsima, naglasivši da je njegov razgovor, koji je vodio sa britanskim filozofom Bertrandom Raselom, sredinom šezdestih godina, zapravo inspirisao ostatak benda da se okrene političkim temama u svojim pjesmama.

Američka muzička asocijacija je prije nekoliko godina objavila da su Bitlsi postali najuspješniji „akt” u istoriji muzike, prodavši preko 170 miliona albuma (samo u Americi), dok će „EMI Records” izaći sa procjenom da su do današnjih dana, globalno, prodali preko milijardu različitih proizvodnih jedinica.

Pol Makartni je krajem 2012. godine kazao da bi volio dovršiti, zajedno sa Starom, Lenonovu pjesmu „Now and Then”, uz korišćenje Harisonovog gitarskog materijala, koji je trenutno arhiviran. Takođe će izjaviti da Joko Ono nije kriva za raspad Bitlsa, zbog čega će mu ona uputiti javnu zahvalnost.

Prema Hanteru Dejvisu, Bitlsi nikada nijesu imali svoje živote. Možda je zato i najbolji među njima izgubio svoj. Iako odavno više ne postoje kao bend, nikada nisu prestali da postoje kao civilizacijska vrijednost. Jedinstvena i trajna. Neponovljiva.

McCartney, Starr, Harrison (2000)

Kraj feljtona