Tražim pomilovanje za one koji se sjećaju

Proteklih dana, jedna od tema o kojima se najviše polemisalo bila je svjetska premijera filma „Dara iz Jasenovca“, reditelja Predraga Antonijevića. Društvene mreže su bile preplavljene emotivnim reakcijama publike, koja pozdravlja odluku da se ovakvim umjetničkim ostvarenjem svjetskoj javnosti skrene pažnja na stradanja srpskog, jevrejskog i romskog naroda na teritoriji nekadašnje NDH, tokom Drugog svjetskog rata. Neki među njima su akcenat stavljali na kvalitet samog filma i snažnu glumu mlade Biljane Čekić, a drugi su premijeru iskoristili kao povod da podsjete ili informišu o istorijskim činjenicama koje stoje iza tematike kojom se film bavi.

Ipak, bilo je i onih koji su zastupali mišljenje da je „Dara iz Jasenovca“ dio srpskog nacionalističkog projekta koji ima zadatak da budi i jača razdor među narodima koji žive na prostoru bivše Jugoslavije, ili da je u najmanju ruku pitanje jasenovačkog stradanja među takvima koje ne treba nanovo problematizovati, jer se time otvara Pandorina kutija koja domaćem terenu ništa dobro ne bi mogla donijeti, te da je mnogo prigodnije provesti veče prisjećajući se hitova nedavno preminulog muzičara Đorđa Balaševića, o čijem stvaralaštvu pohvalno govore svi narodi nekada zajedničke države.

Ovakva struja razmišljanja, reklo bi se, u potpunosti ide na ruku svjetskim kritičarima koji su film okarakterisali kao srpsku nacionalističku propagandu, koja ovdašnji narod vraća na stare podjele i jača već postojeću netrepeljivost između Srba i Hrvata. Kao alternativa tome, sa strane se nudi zaborav i ćutanje o onome što je bilo, kako bi se bez smetnji, kakve u zapadnim očima predstavljaju duhovi balkanske prošlosti, hitalo u susret svijetloj budućnosti evroatlantskih integracija. Pitanje koje takvom uglu razmišljanja izmiče jeste – da li je moguće izmirenje među domaćim življem koji treba da bude dio te zajednice ako se prošlost ne istjera na čistac? Gone li nas sjenke prošlog vijeka samo zato što nismo zaliječili rane dok su bile svježe, već smo pustili da se pretvore u hroničnu bolest koja nas izjeda iznutra? Može li se zaista ići naprijed dok se ne dozvoli svima da, makar i sa zakašnjenjem, ožale svoje mrtve i odaju počast njihovim stradanjima? U redovima koji slijede, biće pokazano da film “Dara iz Jasenovca” ni po čemu ne odstupa od praksi koje već postoje u svijetu i koje nisu nikada karaktrisane kao nacionalističke, te da je tematika ovog filmskog ostvarenja samo logična posljedica višedecenijskog ćutanja o dijelu ratnih zločina za vrijeme Drugog svjetskog rata, a sve kako bi se stvorila i održala na nezdravim temeljima uspostavljena kohezija među žiteljima bivše Jugoslavije.    

 Šta je sa filmovima o Holokaustu?


Počev od 1940, pa sve do 2020. godine, širom svijeta se snimaju filmovi o koncentracionim logorima i stradanjima Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Već 1945. godine, sovjetski reditelj Mark Semjonovič Donskoj snima film “The Unvanquished”, koji biva prvim filmom koji tematizuje masovna ubistva i progon Jevreja u ratnom periodu. Već naredne godine, u njemačkoj produkciji nastaje film “Murderers Among Us”, kojim se željela postići reedukacija njemačke publike o ratnim zločinima i stimulisati anti-nacistički ugao gledanja na ratna zbivanja. Od tada do naših dana, gotovo da nije bilo godine u kojoj nije snimljen makar jedan film posvećen Holokaustu. Čovjek ne mora da bude naročiti filmofil da bi bio u prilici da kaže da se i sam tresao od straha i lio suze nad čuvenim filmskim ostvarenjima koja za predmet imaju pomenutu tematiku. Smijeh i plač Benjinijevog “La vita è bella” (1997) i čuvene sentence “Boungiorno, principessa!”, miješa osjećanja tuge i bola zbog stradanja nevinog čovjeka samo zato što pripada jednom narodu, sa vedrinom nepobjedivosti čovjeka koji voli u borbi da zaštiti svoje najmilije.

Sličan utisak ostavlja i Čarli Čaplin u “The Great Dictator”, gdje u karikaturalnu poziciju stavlja i diktatora kao krivca za zločin, ali i Jevrejina kao njegovu žrtvu. Svjetska kinematografija ipak pamti mnogo više filmova koji oživljavaju i pred oči gledalaca stavljaju sav užas nacističkih zločina. Među takvima se kao najznačajnije najčešće pominje Spilbergovo neprolazno ostvarenje “Schindler’s list” (1993), ali mu se često na listama pridružuje “The Pianist” (2003), Romana Polanskog, koji nam dopušta da se saživimo sa agonijom i borbom na život i smrt jedne osjetljive umjetničke duše koja u pokušaju da preživi biva dovedena na rub životinjskog. Uprkos sjajnim radovima posvećenim ovoj temi, interesovanje reditelja ne jenjava. Potvrda za to je i film “Resistance” koji izlazi u kriznoj 2020. godini. Iako je film inspirisan životom čuvenog pantomimičara Marsela Marsoa, u središtu filma je stradanje djece pod nacističkom čizmom u Drugom svjetskom ratu. Ako bi se na ovaj i sve druge filmove koji se iz različitih uglova bave istom istorijskom činjenicom primijenilo razmišljanje dijela domaće javnosti koji kritikuje film “Dara iz Jasenovca” sa stanovišta tematike koju obrađuje, ovi i slični filmovi nikada ne bi bili snimljeni. Tada bismo imali puno pravo da kažemo da snimati film o stradanju i progonima Jevreja stalno održava svježom ranu sa kraja prve polovine prošlog vijeka i ne dozvoljava joj da zacijeli. Još gore, takav način razmišljanja doveo bi nas do zaključka da Njemačka ima puno pravo da osuđuje snimanje takvih filmova, jer se time ojačava sumnjičavost i negativna slika o njihovom narodu, koji već skoro cio jedan vijek treba da nosi žig zločina koji su počinili njihovi djedovi. Konačno, jedan takav domaći kritičar bi možda bio sklon da kaže da se takvom kinematografijom produbljuje raskol između zapadnoevropskih hrišćana i tamošnjih jevreja. Ipak, činjenica je nešto sasvim drugo. Prosječnom Njemcu ne pada na pamet da osudi tematizovanje nacističkih zločina, budući osviješten da se radi o istorijskoj činjenici. Prosječan Jevrej bi najoštrije osudio svaki pokušaj da se nipodaštava ili umanjuje stradanje i nevinost žrtava Holokausta, ako bi u 21. vijeku uopšte bilo moguće i pokušati da se takva teza brani. Konačno, prosječnom stanovniku planete Zemlje nikada ne bi bilo ni u uglu svijesti da u knjigama, filmovima, naučnim publikacijama posvećenim ovom genocidu vidi jevrejsku nacionalističku propagandu, već način da se čovječanstvo drži budnim i svjesnim anticivilizacijskih događaja svoje prošlosti kako bi se osiguralo da se nešto takvo nikada ne ponovi. Zašto isti tretman ne mogu da dobiju jasenovačke žrtve i, u konkretnom slučaju, film “Dara iz Jasenovca”?

 Šta se zataška na mostu, isplivaće na ćupriji


Film “Dara iz Jasenovca” doživljava se kao pokušaj da se ožive nacionalistička gledišta i međunacionalna mržnja, a da se prethodno nije postavilo pitanje da li su potomci jasenovačkih žrtava dobili istu pravdu koju je doživio podmladak onih koji su pretrpjeli Holokaust. Istina, odnešene živote i doživljene traume ništa ne može nadomjestiti niti odstraniti, ali se zato stradalnicima može odati počast koje su dostojni. Ubijenoj djeci se ne mogu vratiti prerano oteti životi niti umanjiti muke u kojima su umirala, ali se makar mogu spasiti od zaborava i negiranja istine o načinu njihovog odlaska, čime se ne bi dozvolilo da budu ubijena i drugi put jer, kako kaže pisac, ljudi žive onoliko koliko živi sjećanje na njih. Oni koji za sobom nisu ostavili sjećanje kao da nisu ni živjeli.

Čitalac koji na ovom mjestu postavi pitanje: “Kako je moguće da se stvaraocima potkrala takva greška da se do današnjeg dana niko nije zainteresovao da Jasenovac učini temom svog stvaranja, te da tako Antonijević postane prvi reditelj koji na filmsko platno postavlja ove strašne događaje?”, cilja u središte problema. Da je jasenovački genocid bio prihvaćen na vrijeme i njegovi čelni ljudi adekvatno kažnjeni, njegova sudbina bi i hronološki pratila sudbinu sjećanja na Holokaust. Sa tim bi došlo da i “Dara iz Jasenovca” na današnji dan bude jedan od mnogih filmova snimljenih o toj tamnoj stranici domaće istorije, a tema o kojoj govori nešto što u domaćoj i svjetskoj istoriji ima status opšteg mjesta. Međutim, nekome je u posljeratnom periodu odgovaralo da se o toj stvari ćuti. Taj neko je očigledno uvidio da je Jugoslaviju mnogo lakše formirati i držati ujedinjenom ako se odabere ćutanje o tom dijelu ratnih događajanja. Jer, kako bi se drugačije moglo govoriti o nekakvom “bratstvu i jedinstvu”?! Kasnija i današnjici bliža istorija će pokazati da je ispravno to razmišljanje nazvati brzopletošću, nepromišljenošću, a možda i podmuklošću koje smišljeno ostavlja sjeme razdora u bratskom dvorištu. Dok su jednog brata mučila nekažnjena zlodjela i ničim nenadoknađeni gubici, drugi nije dobio priliku da osvijesti svoju krivicu i nauči nešto na njoj. Tako je zajednica koju su činili bila izgrađena na trulim temeljima, pa se po staroj narodnoj poslovici moralo desiti da oni koji nisu naučili sopstvenu istoriju budu prinuđeni da je ponavljaju. Pokazalo se da između četrdesetih i devedesetih godina, one jugoslovenske nisu bile ništa drugo do obična tampon zona, iako su u načelu imale šansu da pruže istinsko izlječenje koje je narodu bilo potrebno. Šta bi se dogodilo da Nada Šakić nije umrla u elitnom staračkom domu u 85. godini života, već da su ona i njoj slični neposredno nakon rata odgovarali za svoje zločine i da se istovremeno javnost pored ostalog i kroz umjetnost informisala ne samo o partizanskim herojstvima, već i o logorima nekadašnje NDH, ostaje da se pitamo dok još vidamo stare i nove rane.

Ocjena filma: Preblago prikazan teror


Konačno, ostaje da se ukratko pozabavimo sadržajem filma. Umjesto direktnog nagovora čitaocu da se sam podrobnije informiše o detaljima ratnih zločina ne samo u Jasenovcu, već na cjelokupnoj teritoriji tadašnje NDH, navešćemo ocjenu vodećeg istraživača izraelskog Instituta za Holokaust “Šem olam”, Gideona Grajfa, koji je u jednom medijskom pojavljivanju govoreći o Jasenovcu kao o balkanskom Aušvicu izjavio: “To nije jedan logor. To je lanac logora, imperija logora među kojima je i Jasenovac.

U njima je stotije hiljada Srba, Jevreja, Roma i drugih nevinih žrtava brtualno, zaista brutalno ubijeno.” Upoznavanje sa načinima na koje su žrtve u ovom logoru bile ubijane, a koje ovaj autor navodi, kao i strahotni prizori iz logora za djecu, jedinom te vrste na svijetu, dovoljno je da bismo shvatili da scene koje smo imali priliku da vidimo u filmu “Dara iz Jasenovca”, ma koliko potresne bile, ni izbliza ne oslikavaju užas koji se u Jasenovcu zaista dogodio. Pokazuje se da nedovoljno veliki broj dokumentarnih filmova i istorijskih spisa i fotodokumentacije i dalje ostaje mnogo adekvatniji način da se osvijesti ono što se u ovom periodu i na tom mjestu zaista dešavalo. Do tada, “Dara iz Jasenovca” ostaje dirljiva pripovijest kojoj treba odati priznanje što je na domaćoj i svjetskoj sceni pokrenula temu pred kojom su se decenijama zatvarale oči. Pandorina kutija je otvorena. Najbolji film o Jasenovcu će tek biti snimljen.