Treba nam više slobode

razgovarala: Ana Bojanić; fotografije: Damjan Spasojević

Jelena Laban je mlada crnogorska glumica. Osnovne studije glume završila je na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, gdje sada završava master studije.
Jelena je zapažena po ulozi u predstavi Kapital, Andraša Urbana, za koju je dobila nagradu za najbolju mladu glumicu na festivalu “Teatar na raskršću” u Nišu. Takođe, igrala je u predstavama Tri sestre u režiji Branislava Mićunovića, Razgovori o ljubavi u režiji Jerneja Lorencija i Nije to to u režiji Tomija Janežiča.


Dobitnica je stipendije Gradskog pozorišta za najbolju studentkinju Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju. Od skoro je dio glumačkog ansambla kraljevskog pozorišta Zetski dom koji pored Jelene čine i Goran Vujović, Vule Marković, Marija Labudović i Jelica Vukčević.

Za nama je prilično teška godina koja je usljed pandemije izazvala otežane uslove za rad. Kako si se ti izborila sa 2020 lično i na profesionalnom planu?

S obzirom na to da sam imala privilegiju da radim i da igram predstave, do duše, uglavnom van Crne Gore, zadovoljna sam sa profesionalne strane što sam uopšte imala priliku da radim u 2020. Što se tiče ličnog plana, preboljela sam koronu, bila u dva karantina i zahvalna sam što sam iz svega toga izašla zdrava i što nisam znatno ugrozila druge. U suštini, teška godina, ali mislim da nisam u poziciji da govorim koliko je godina bila teška jer je bilo onih kojima je bila znatno teža nego meni.

Opravdanja da nema novca, da cenzura uzima maha, da je korona itd. jesu realna opravdanja za mlade umjetnike. Na koji način se ti suočavaš sa preprekama u svojoj karijeri?

Prije svega, naglašavam da sam imala sreću da počnem da radim u ranom periodu karijere i to sa uspješnim rediteljima, kao i da budem dio kvalitetnih projekata. Nezavisno od toga mislim da je neophodno neprekidno raditi i razmišljati, kao i kad se nema posla, što je veliki problem za glumca. Mislim da treba čitati, istraživati i baviti se svim onim aktivnostima koje inspirišu. Sve u svemu, mislim da se dosta može i sa malim budžetom, to možda zvuči kao izlizana priča, ali mislim da je istina. Postoje mladi ljudi koji čekaju veću pomoć koja će ih pogurati umjesto da prvo krenu od sebe. I to je razlog zbog čega se lijenost siri i zbog čega mladi ljudi ne motivišu dovoljno jedni druge.

Mnogi mladi umjetnici ne nailaze na podršku kulturnih institucija u Crnoj Gori i ne nalaze svoje „mjesto pod suncem“. Ko je kriv za to? Škole, akademije, institucije kulture, umjetnici sami? Odakle se kreće sa rješavanjem problema?

Krivice vjerovatno ima u svemu od navedenog, ali sam mišljenja da svakako sve veće institucije treba da se više posvete mladim ljudima, da ih podrže u svakom smislu, jer ako mlad čovjek često nailazi na zatvorena vrata prestaće da kuca. Jedan od problema naših generacija jeste što često slušamo o prošlosti u kojoj su živjeli naši roditelji, babe i djedovi i onda neprekidno upoređujemo naše stanje sa njihovim tadašnjim. Zato smo često obeshrabreni, nevoljni i onda ubijamo sebe u pojam zato što su naši bliski ljudi u nekom periodu živjeli naizgled srećan život. Mi možda taj život nikada nećemo živjeti, ali naše je pravo i obaveza da se trudimo da na trenutak budemo bolji i sa jedne strane to je obaveza svih institucija sa kojima smo u dodiru.

Kako da umjetnik vjeruje sebi i nastavi dalje ako njegov rad ne nailazi na priznanja i nagrade od strane društvene zajednice?

Za svakog umjetnika je u manjoj ili većoj mjeri bitno da bude prepoznat, cijenjen. Pošto često uzimamo za primjer razvijene evropske zemlje i njihov odnos prema umjetnicima ja ću se tim primjerom poslužiti sada. Generalno njihov odnos prema mladim ljudima podstiče svaku vrstu obrazovanja u svim oblastima samim tim i u umjetnosti i na taj način promovišu svoje talente, ljude sa velikim kvalitetima, tj. ne žmure na njih. Ti mladi ljudi onda imaju mogućnost i da rade u inostranstvu, da napreduju, uče, tj. da budu priznati. Zato nemaju želju da napuštaju svoju zemlju trajno, već se vraćaju da sa svojima podijele i stvaraju nove uspjehe.  Voljela bih da je takva situacija i kod nas i nadam se da smo krenuli u tom smjeru. Zemlje u regionu su se zadnjih godina više uključile u neka polja umjetnosti i nadam se da će nastaviti da idu tim putem kao i da ćemo mi pratiti njihove korake. Ipak, mislim da svaki umjetnik u nekoj mjeri zavisi od mišljenja društva u kom živi.

Svjedoci smo da se poslednjih mjeseci, pa možda i godina umjetnost u Crnoj Gori u velikoj mjeri bavi politikom na direktan ili indirektan način. Djeluje i prirodno ako je to dio naše svakodnevice. U kojoj mjeri je to dobro ili loše?

Mislim da je to potpuno u redu i čak nisam sigurna da li se naša umjetnost toliko bavi politikom. Ako čovjek ima potrebu da se bavi politikom to je njegovo pravo, a ako se radi o umjetniku, na publici je da ocijeni i prosudi o kvalitetu i bitnosti njegovih stavova.Gdje se potencira jedno, sa druge strane pokušavaće da izbije kontra toga, dakle gdje ima puno cenzure ljudi će imati potrebu da otkriju ono što se cenzuriše. Treba nam više slobode.

Svjedoci smo pogotovo zadnjih mjeseci, nasilja na kulturnoj sceni. Na koji način si kao mlada umjetnica izložena tom problemu i kako se zauzimaš za mlade žene kao neko ko je javna ličnost?

Srećom nisam imala situacija onako strašnih kao što su to bili slučajevi o kojima se pisalo u medijima. Bilo je neprijatnih situacija, ali ništa toliko dramatično. Mislim da nam kao društvu fali komunikacije i razumijevanja i to je u velikoj mjeri potrebno kada se radi o bilo kojoj vrsti nasilja. Naše žene često osjećaju krivicu i kada nisu krive, osjećaju stid i kada nema razloga za to i mislim da je vrijeme da se time bavimo ozbiljnije. Ne treba samo da djevojčice učimo da se brane, nego da i dječake učimo da budu kulturni i da poštuju sve djevojčice i dječake. Treba više da komuniciramo i da budemo podrška jedni drugima što je od velikog značaja za sve mlade ljude pogotovo za one koji trpe ili koji su pretrpjeli nasilje.