U svakom pojedincu je prostor bezgraničan kao kozmos

Od raspada bivše države uspostavile su se i neke nacionalne, da ne kažem nacionalističke kulture koje se ne susreću i žive odvojenim samodovoljnim životima. Međutim, postoji i veliki broj ljudi koji djeluje preko tih granica ili je bolje reći ograničenja. Ti ljudi se jednostavno bave svojim poslom i žele surađivati sa svim, što se kaže, kolegama dobre volje jednako spremnima na suradnju. U kulturološkom smislu svođenje na manju mjeru je pogubno, jer kad tad cijela stvar implodira, uruši se sama u sebe

Marko Tomaš važi za jednog od najčitanijih pjesnika u regionu, čime razbija stereotipe o poeziji kao dosadnoj, prevaziđenoj, ili elitističkoj stvari. Potpisuje i veliki broj kolumni koje temama ne prilaze izokola, uz bezbjednu distancu, već iznutra, izvlačeći na vidjelo klicu problema. Čitan je i rado viđen gost na svim ex yu adresama. Prevođen je, nagrađivan, recitovan, citiran. Za razgovor s njim nijesu potrebni neki neposredni povodi – imamo posla s vječito budnim hroničarem naše uvrnute realnosti.

Okidač smo, ipak, našli u njegovoj posljednjoj knjizi, a pucanj se razlegao u više pravaca.

Smjestite se, skrolujte polako. Priprema, pozor i kreće startno BUM!

Najnoviji naslov koji potpisuješ, „Pisma s juga“, zbirka je tekstova koje si tokom proteklih dvije godine pisao za mariborski dnevni list „Večer“. Kako je došlo do ove saradnje i kakav je to jug s kojeg dolazi tvoj epistolarni glas?

MT: Odgovarajući na novinarska pitanja u posljednje vrijeme shvatio sam da sam potpuno poludio. Osvijestio sam da sam počeo stalno nešto eksperimentirati, ispitivati granice, kao malo dijete kada promjenama raspoloženja ispipava dokle može ići s nepodopštinama. Ljudi su me lijepo pozvali da pišem kolumnu a ja sam im poslao neku vrstu poetiziranog eseja, vrlo intimnog, osobnog teksta. Htio sam vidjeti može li to uopće proći kod uredništva jednog mainstream medija. Ako prođe kod njih, pitao sam se koliko to može trajati jer trajnost te suradnje napose će odrediti čitanost, preciznije nečitanost mojih tekstova. S obzirom da suradnja traje već tri godine, izgleda sam potcijenio urednike, a publiku pogotovu. To je i inače greška naše umjetničke elite. Često je sklona imati nisko mišljenje o publici koja bi nekim čudom trebala biti i njihova publika. Poslije se čude zbog čega netko odbija konzumirati proizvode ljudi koji ih nipodaštavaju. Tim se tekstovima, faktički, prilično izravno obraćam nepoznatim ljudima objašnjavajući im kakve su posljedice pretvaranja Mediterana isključivo u odredište. Znaš, na odredištu je nemoguće živjeti, njega se posjećuje i ne znam zašto se veliki planeri čude što istinski život iščezava s Mediterana. Pišem im o tome kako je živjeti u tim gradovima čije je biće razoreno. Kako, na primjer, izgleda jesen u jednom turističkom gradu, period kada histeriju sezone smijeni čamotinja pa užasavajuća samoća i osjećaj odbačenosti i nepotrebnosti, a to su osjećanja koja vladaju negdašnjom kolijevkom civilizacije koja je sama kriva za svoju sudbinu jer je pristala na nju, namirisavši lak novac. A to, naprosto, ne postoji, lak novac ne postoji. Igra je drugačije zamišljena. Sudbina Mediterana nam ukazuje i na paradoks da smo mi bježali od planske ekonomije koju smo sami stvarali u plansku ekonomiju koju nam kroje drugi. Ali to je samo jedna od gluposti koju smo napravili zadnjih nekoliko decenija. Spisak je poduži. Inače, ton tih pisama je pretežito melankoličan.  Katkad, ali rijetko, postane ozlojeđen.

Marko Tomaš na Trgu Pavla Vuisića; Foto: Aleksandra Stojkov

I ranije si pisao nešto što bi se u najširem smislu moglo nazvati kolumnama. U kojoj se mjeri „Pisma“ razlikuju od tvog pređašnjeg sličnog iskustva?

MT: Uvijek drugačije koncipiram stvari, odredim i drugačiji tonalitet, tematiku. Jedino je pravilo da ne volim biti vezan dnevnopolitičkim zbivanjima jer to se kad tad pretvori u pisanje jednog istog teksta. Moguće da je svemu tome zajedničko još i to što su svi ti tekstovi obilježeni mojom sklonošću ka pompoznom izričaju, te sentimentom koji ne bježi od patosa, pače, priziva ga jer vjerujem da do istine, nadomak nje, možemo doći tek potpunim ogoljavanjem. Tako da nikada ne pišem kao čovjek koji je iznad bilo koje situacije. Uglavnom sam do guše uvaljen u situaciju. Ali to je valjda normalno kada ne bježiš od življenja. Ne volim biti tek iskren, težim k tome da budem istinit.

Iako si prvenstveno poznat kao pjesnik, ovo je tvoja druga nepoetska knjiga u nizu. Što, naravno, ne znači da čitaoci i u njima ne mogu prepoznati autentičnu tomaševsku poetiku. Kako se osjećaš u ovim drukčijim formama? Koliki je to za tebe bio izazov?

MT: Iskreno, nemam neki osjećaj bitno drugačiji od onoga kada radim knjigu pjesama. Metode rada su mi uvijek iste. Naravno, s obzirom na drugačiju formu i njih prilagođavam, ali ne drastično da bi mi to dalo dojam potpuno drugačijeg posla. I jedno i drugo je, napose, pisanje. Komentare i kolumne pišem dugi niz godina. Nije sve to bilo za ukoričiti, uostalom nije im to ni bila namjena, ali imam tih par kolumni na različitim mjestima koje su toliko uvezane i formalno kompaktne da ih je prirodno ukoričiti i objaviti na jednom mjestu. Roman me jedino činio nervoznijim i nesigurnijim. Zbog toga sam njega posebno pažljivo i detaljno planirao. Radio sam na njemu gotovo dvije godine, a svega mjesec i pol dana je otpalo na efektivno pisanje. Ostatak vremena posvetio sam pripremi cijele stvari, prolaženju napadaja malodušnosti, povremenom odustajanju.

„Pismima s juga“ prethodio je roman „Nemoj me buditi“. Pišući o njemu, na um mi je pala sintagma „posttranzicioni egzistencijalizam“. Koliko je ova knjiga ogledalo aktuelnog društvenog trenutka, sa svim devijacijama na opštem i individualnom planu?

MT: Valjalo bi da to procijene čitatelji. Ja sam tek uočio jednu raširenu pojavu i pisao o njoj jer mi se činilo da je to posljedica našeg doba, tranzicije koja već samim imenom isključuje čak i mogućnost stabilnosti. Još puno prije ove posljednje pandemije, ove koja još traje i stubokom mijenja naličje svijeta, primijetio sam putujući Evropom da u ovom vremenu obilja, dostupnosti svakojakih stvari, jeftinih putovanja i sl., vlada pandemija socijalne anksioznosti. Posvuda se ljudi osjećaju usamljeno, velika samoća vlada našim svijetom. Mi jesmo tehnološki povezani, ali čovjek nije evoluirao sukladno razvoju tehnologije pa ga ona istinski otuđuje jer je se plaši, koristi je ali, dojma sam, potpuno pogrešno. Ona se razvila kako bi u nekim poslovima odmijenila ljude, ali mi smo pretjerali, jer smo počeli njome mijenjati ono ljudsko, sam sadržaj, čovječnost. Stvorili smo simulakrum i sad smo se izgubili u toj šumi kopija koje nemaju nikakvog sadržaja, već se samo fizički prikazuju, materijaliziraju kao ono što predstavljaju.

Toliko se neviđenih užasa događa oko nas jer ljudi sve slabije razaznaju stvari i zato se povlače u sebe. A tamo je tek neistražen prostor koji nas prepadne toliko da više ne nalazimo sebi mjesta niti u zvaničnoj stvarnosti, niti u sebi. Duga je to priča, tek se površno mogu dotaknuti toga, ali pisao sam o tome u romanu, pisao sam o tome kako se osjeća čovjek u današnjem beskrupuloznom svijetu, a sve ne bi li se barem netko zapitao pa kakav je to svijet ako se mi stvarno osjećamo tako. Možda shvatimo da bismo ga trebali mijenjati, ali prvi korak k tome bi trebala biti promjena nas samih, moramo doživjeti unutarnju preobrazbu, ponovno postaviti na prvo mjesto pitanja duha jer postalo je očito da ništa materijalno ne može nadomjestiti vjeru u ljubav, recimo. Čovječanstvo se mora ponovno izmisliti ako ne misli potpuno podivljati. Jer već smo dospjeli u doba visokotehnologiziranog barbarizma.

A to što nosimo ultramodernu odjeću i imamo superbrze računare i internet ne znači da smo civilizirani. Dapače, čini mi se da je od početka industrijske revolucije ovo najprimitivnije doba, točnije doba najprimitivnijih ljudi. Otuda se ljudima i može prodavati kičasta kopija tradicionalizma, jer su u takvom stanju da viču – daj što daš, samo izbavljaj. Zašto kičasta kopija? Pa zato što nitko zapravo ne zna što istinski jeste tradicija jer smo se trudili emancipirati od nje, napredovati, pa nam se danas serviraju tek interpretacije tradicija. A one su uvijek oblikovane tako da idu na mlin vrlo partikularnih osobnih ili interesa neke grupacije. Zlonamjerne su, dakle. Čovjek o kojem govori roman užasava se svega toga. Pišem i o njegovoj neminovnoj propasti, propadanju koje traje, točnije.

Šta trenutno pišeš/objavljuješ/pripremaš za objavljivanje?

MT: Trenutačno uređujem tri zbirke pjesama. Dvije za ediciju „Nova osjećajnost“ za IK Vrijeme iz Zenice i jednu za zagrebački V.B.Z. Autori su Vuk Rodić, Mili Đukić i Tomislav Domović. Inače, zapisujem neke ideje za jedan budući prozni tekst i dovršavam svoju novu zbirku koja bi trebala izaći na proljeće. Zbirka će se zvati „Skratimo priču za glavu“, a objavit će je V.B.Z. i LOM. Konačno sam sebi dao malo više vremena da pokušam preći u novu fazu pjesničkog rada. Zbirkom „Trideset deveti maj“ zaokružio sam i završio jednu priču. Vrijeme je za nekakav iskorak. Nažalost, katkad se može iskoračiti i unatrag, ali nadam se da to ovdje neće biti slučaj. Dajem sve od sebe, zbog toga sam i trebao malo više vremena nego je to za mene uobičajeno.

Kako pandemija utiče na tvoju stvaralačku kondiciju?

MT: Paradoksalno, čini mi se da nikada nisam imao toliko posla kao proteklih mjeseci. Okupirao sam se radom s obzirom da se ne može putovati niti nastupati, a veliki dio mog vremena je otpadao na to. Imao sam i druge angažmane izuzev spisateljskog, uredničkog i novinarskog, radio sam dosta online i video promocija drugih autora, pokrenuo sam i nekakav amaterski youtube kanal na kojem predstavljam poeziju i pjesnike koji su mi bitni i dragi. Radim, a kada radim učim, inače je rad besmislen. A kada učim onda se osjećam ispunjeno, a tako mi je lakše transportirati se kroz ovo suludo vrijeme. Pokušavam ne misliti o tome kako se po tko zna koji put u mojem kratkom vijeku ruši jedan svijet, a da pojma nemamo kakav će biti onaj koji se na tim ruševinama uspostavlja.

Koliko onda trpi tvoj nomadski karakter, s obzirom na to da često putuješ, zasnivajući pritom nova/stara privremena staništa?

MT: Ako je vjerovati Štuliću kada kaže, a valjda je on to rekao, da je karakter sudbina, onda je i obratno. Posljednje dvije godine u biografiji pišem kako živim na relaciji Mostar – Zagreb – Ljubljana – Beograd, ali to zadnjih osam mjeseci i nije baš tako. Većinu sam vremena u Zagrebu. Ali kada prođe ovo valjda će se ponovno uspostaviti taj krug mog kretanja uvjetovan i poslom i privatnim potrebama. Svi su ti gradovi moja kuća, moj dom, nedostaju mi ljudi koje sam navikao sretati jer ljudi i čine gradove. Nedostaju mi uobičajene rute, zabave, opuštenost koju nosi spoznaja da se možeš slobodno kretati i sretati druge ljude. Ali, bože moj, tako je kako je za sada. Proći će i ovo. Možda poprimi drugačije obličje, ali život će se nastaviti. Ipak je život sam po sebi najveće čudo i ono uvijek nađe put, kao voda pronalazi najmanje pukotine.

Kako je na tebe uticala selidba u Zagreb – osim što si, kako možemo da vidimo, prilično plodotvoran? Daj nam neku kraću impresiju o zagrebačkoj kulturnoj, ali i široj društvenoj sceni.

MT: Nije mi prvi put da boravim u Zagrebu na dulje vrijeme. Početkom dvijetisućitih, idući za nekom davnom ljubavlju, prvi sam put doselio tu. Zagreb je središte kulturnog života u Hrvatskoj, jedno od središta kulturnog života u regiji. Samim tim puno je bitnih stvari koje se odvijaju u kazalištima, što se tiče izdavaštva, glazbene i koncertne produkcije i drugih stvari. Nemam neki poseban dojam da sam preselio u novu sredinu. Grad dobro poznajem i znam puno ljudi, puno mojih kolega i prijatelja živi u Zagrebu i to je to.

MArko Tomaš na podgoričkom sajmu knjiga; Foto: Novaknjiga.com

Inače sam i obiteljskom poviješću vezan uz Zagreb. Djed je prije Drugog svjetskog rata studirao u Zagrebu. Njegov adža, stric kod kojeg je živio, bio je glumac u HNK. Djed je jako volio Zagreb što je i normalno s obzirom da je proveo one najzabavnije godine odrastanja u njemu. Tu ljubav nije poremetio ni način na koji ga je tada napustio, a koji nije bio baš za uspomenu i lijepo sjećanje. A napustio ga je nakon uspostave ustaške vlasti, da sačuva živu glavu, jer mu je stric otišao u partizane zajedno s Vjekom Afrićem. Djed se vratio u Mostar, pridružio mostarskom bataljonu, ali su ga pri jednom odlasku u grad uhapsili Talijani pa je završio u logoru na Mamuli. Svoj dolazak u Zagreb katkada, zabavljajući se fatalističkim scenarijima, vidim kao zatvaranje nekog kruga ili, bolje je reći, povratak u istu točku spirale života. Inače, Zagreb je na putu da postane uobičajen Evropski grad, ne prevelik, sređen i ugodan za život. Problema je, doduše, puno, neprestano izlaze na vidjelo korupcijski skandali, ali čini mi se da postoji nekakav opći društveni konsenzus i želja da se tome stane u kraj. Kod nas su promjene uvijek spore, ali bitno je da se njima teži.

Kako gledaš na ono što se neformalno naziva „zajedničkim kulturnim prostorom“? Koje su dobre strane, a gdje još uvijek ima barijera?

MT: Meni je dosta teško govoriti o tome jer za mene osobno barijere nisu nikada postojale. Ja sam otvoren, pa je u mojoj blesavoj glavi i svijet otvoren koliko god znao pokazivati neprijateljske tendencije spram mog prilično nekonvencionalnog načina života i čudno baždarenih socijalnih vještina.

S obzirom da se bavim pisanjem, jezikom dakle, moj kulturni prostor čine granice u kojima me ljudi razumiju kada pričam i koji mogu bez prijevoda čitati ono što pišem. Od raspada bivše države uspostavile su se i neke nacionalne, da ne kažem nacionalističke kulture koje se ne susreću i žive odvojenim samodovoljnim životima. Međutim, postoji i veliki broj ljudi koji djeluje preko tih granica ili je bolje reći ograničenja. Ti ljudi se jednostavno bave svojim poslom i žele surađivati sa svim, što se kaže, kolegama dobre volje jednako spremnima na suradnju. U kulturološkom smislu svođenje na manju mjeru je pogubno, jer kad tad cijela stvar implodira, uruši se sama u sebe.

Zato volim vjerovati da pripadam jednoj globalnijoj, u najmanju ruku europskoj kulturi koja ima određene zajedničke odrednice, kulturno pa i povijesno naslijeđe, a što se tiče generacija rođenih od sedamdesetih naovamo to je i normalno jer smo zapravo svi formatirani zajedničkom, globalnom popularnom kulturom.

Šta misliš, da li i na koji način neformalno kulturno povezivanje doprinosi jačanju međudržavnih veza na Balkanu u svoj njihovoj ukupnosti?

MT: To ovisi o kulturnoj razmjeni na nekoj zvaničnoj razini zvaničnih institucija kulture. Ta međudržavna povezanost. Neformalno pak povezivanje služi da se održi ono što je svakako iznad države, a to su potrebe ljudskog duha da nadilazi skučenost i učmalost malih sredina koje su uvijek pasivne i pasivizirane. Tvorbe ljudskog duha moraju prelaziti granice ako uzmemo u obzir da ih pokreće, prije svega, znatiželja i mašta. Znatiželjan duh zatvoren u određene granice postaje klaustrofobičan. To je teško izdrživo stanje iz kojeg su dva izlaza. Prelazak tih nametnutih međa ili ludilo, gubljenje u vlastitoj nutrini. I u svakom pojedincu je prostor bezgraničan kao kozmos, nezgodno je tamo se izgubiti, povratka najčešće nema.

Kako vidiš angažovanu književnost danas? U kojoj mjeri ona može odigrati korektivnu ulogu u savremenom društvu? 

MT: Znaš, ja sam sklon miješanju niskog i visokog registra, volim katkad u potpuno lirski izričaj umetnuti neku banalnu dnevnopolitičku opasku. Time sam kao ispunio ulogu buntovnika i istovremeno iznervirao književne čistunce. Tako da to vidim kao dvostruku angažiranost, moj način da jednim udracem iritiram dvije diktatorske tendencije i ujedno nanesem samom sebi određenu štetu, što je uvijek bitno i zabavno. Ali, kako Sergej Dovlatov kaže: „…eto, prelazimo na ono glavno. Na ono što čini suštinu logorskog života. Ono što predstavlja glavni utisak bivšeg logorskog nadzornika. Na karakteristike neobične sličnosti stražara i zatvorenika. Ako govorimo šire – sličnosti ‘logora’ i ‘slobode’. Čini mi se da je to ono najvažnije. Šteta što književnost nema svrhu. Inače bih rekao da je moja knjiga napisana zbog toga…“.

U tvom rodnom Mostaru održavaju se lokalni izbori nakon 12 godina. Tvoja ocjena – donose li ikakvu promjenu, osim formalne?

MT: Pošto je Mostar uvijek poseban i mimo svijeta, tako se izbori nisu održali kada i u drugim sredinama BiH. Izbori u Mostaru su tek 20. 12, za par tjedana. Bojim se da će stranke koje su do sada bile na vlasti u predizbornoj kampanji učiniti sve kako bi stvorile klasičnu nacionalističku psihozu koja im jedina omogućava održavanje na vlasti. Pogotovu sada kada su se barem kozmetičke promjene dogodile u drugim većim sredinama u Bosni i Hercegovini. Iako tu promjena nabolje teško da će biti. U Banjaluci je pobijedio bahati žutokljunac čija je nacionalistička retorika gora od one dosadašnjih vlastodržaca, što mi je nejasno, ali dečko očito ne kuži da se na lokalu ne vodi državna niti nacionalna politika. Osim ako ne puca na više, entitetske, pa i državne pozicije, pa već sada regrutira uvijek spremne nacionalistički opredjeljene birače. A u Sarajevu je navodna promjena najsmješnija jer je pobjedu, kao predvodnik opozicije, odnijela partija listom sastavljena od kadrova koji su napustili SDA u proteklih nekoliko godina. Tu vjerujem da se radi o želji međunarodnih faktora da se pošto poto riješe klana Izetbegović koji je potpuno izgubio kompas i počeo se ponašati kao da su ponovno uspostavljeni begovati na području kojim vladaju ima tome već evo 30 godina. Čim se bračni par Izetbegović povuče, SDA će ponovno biti u sedlu, a tada će im se pridružiti i sadašnji otpadnici koji su tek nešto malo vremena, otkako su napustili matičnu stranku, bili izvan vlasti. Poluge, dakle, ostaju iste. Cirkus je jedan sve to, a ne ozbiljna politika. Čudo je ta BH demokracija. Kod nas se otkako je višestranačkih izbora umjesto političke i demokratske svijesti podiže borbena gotovost. Pogotovu u predizborno vrijeme. A ljudi su iznureni svim tim, umorni su, htjeli bi umjesto primirja prave mirnodopske uvjete života, ali su toliko izmučeni da umjesto njih već 25 godina glasaju njihovi strahovi utemeljeni na bolesnom, sramotnom ratnom sukobu s početka devedesetih. Nikako da shvate da ne mogu pravi mir ni očekivati od partija koje su ih i uvele u rat.

PREPORUKE ZA ČITANJE

MT: Jedna od knjiga koja je obilježila moju čitateljsku godinu svakako su memoari mostarskog revolucionara Avde Hume „Moja generacija“. To je jako bitna knjiga jer se u njoj nalazi puno toga što su komunisti izbacili iz zvanične povijesti. Nije zato ni najmanje čudno da toj knjizi nije bilo dozvoljeno objavljivanje za autorovog života. Objavljena je prvi put tek kada su stege popustile, a godinu dana poslije smrti Avde Hume, 1985. godine. Humi su njegovi suborci i bivši drugovi prijetili da će ga izbrisati iz povijesti upravo zato što se je on inzistirao da se u povijest vrati ono što su tadašnje vlasti izbrisale. A on je, pored Koče Popovića, donekle Đilasa, vjerojatno bio jedini od njih koji je ostao vjeran izvornim, demokratskim idealima s kojima su krenuli u revoluciju.

Foto: Aleksandra Stojkov

No, da ne petljam više jer je to kompleksna tema i dotičući je se površno sigurno ću biti pogrešno shvaćen. Najbolje je samo da kažem da je to knjiga koju stvarno vrijedi pročitati, jer osim što je povijesno značajna, bitna je i zbog toga što je predivno napisana. Avdo Humo je po naobrazbi bio filolog, a po ovom štivu se može zaključiti da je povukao žicu, što se literarnog dara tiče, od svog amidže Hamze. „Vrijeme prije jezika“ Monike Herceg i „Divlje i tvoje“ Olje Savičević Ivančević su dvije predivne zbirke pjesama koje su obilježile ovogodišnju pjesničku produkciju u Hrvatskoj i regiji. Radi se o toplim, intimnim pjesmama koje nam omogućavaju da neke stvari sagledamo u drugačijem svjetlu, iz drugog, u ovom slučaju, ženskog ugla. Knjiga kratkih proznih zapisa „Autobusne bilješke“ Selvedina Avdića, međuopštinskog Zuke Džumhura, kako ga volim nazivati, osvojit će vas jednostavnošću i obratiti vam pažnju na detalje koje zanemarujemo u svakodnevnoj jurnjavi za tko zna čime. Ta knjiga kao da vas upozorava da se život ne smije odlagati za bolja vremena, iskre njegove svjetlosti su posvuda, samo ih zanemarujemo jer nas zasljepjuje umjetna rasvjeta na reklamnim panoima koji nam žele prodati baš ono što nam, eto, nedostaje kako bismo započeli stvarni život.

„PISMA S JUGA“, ODLOMAK

MT: „Pisma s juga“ otvara priča o vlakovima u kojima se umnogome odvijalo moje djetinjstvo. S obzirom da sam rastao na relaciji Mostar – Subotica – Sombor i Mostar – Maribor, mene što se tiče Vinkovci su bili glavni grad države. U Vinkovcima se uvijek presjedalo na vlak do konačnog odredišta. Glavno je to željezničko i glavno čvorište mog djetinjstva. Evo jednog ulomka iz priče „Vlakovi u snijegu“:

„… Maribor uvijek napuštam vlakom. Tako i dolazim u njega. Cijeli svoj život.

Iako me sjeća na osmijeh moje bake ova priča nije o Mariboru. Ovo je priča o jednom odlasku. O jednom povratku. O nemogućnosti odlaska i povratka. Izgubljenosti između te dvije konačne destinacije. O vlaku koji me od djetinjstva vozi na toj relaciji. Dok sam bio dječak vjerovao sam da se može otići i vratiti. Vjerovao sam čak i da se može pobjeći. Svi sanjaju o nekom velikom životnom bijegu a vozimo se uvijek na istoj na relaciji, između dvije velike nemogućnosti…

… Više ni duhovi ne nastanjuju platforme željezničkih kolodvora. Duhovi davnih putnika, onih pomalo grubih socijalističkih pregalaca koji nisu vjerovali u Boga ali jesu u obećanje bolje budućnosti. Ili su i oni lagali kao što je sustav lagao njih. Žrtva tih laži ispao je obični dobroćudni vlak, točnije vlakovi, nad njima je izvršen pogrom. Tako mi se čini. Tako vjerujem.

Vagon u koji sam ušao bio je potpuno prazan i topao. Raskravio sam se a zajedno sa mnom i pahulje nakupljene na mojoj torbi. Kada sam je podigao na paktreger na lice mi se slio mali slap. Na peronu su srdačno razgovarali željeznički radnici. Njihov smijeh sam samo vidio ali odijeljen željezom i staklom nisam ga mogao čuti. Obrazi radnika bili su rumeni od hladnoće. Vjerojatno su i moji bili isti takvi. Na takvim sitnicama treba začeti jedinstvo među ljudima. Počnimo od rumenih obraza. Mene vlakovi podsjećaju na jedinstvo i jednakost među ljudima. Podsjećaju me, da prostite, na socijalizam. A nikakvog socijalizma u praznom vlaku nisam našao.

Odlazio sam a nisam znao da li se vraćam…”

Razgovor vodio Nikola Nikolić