Piše: Bojana Šolaja

Upitno je koliko je moguće govoriti o „slobodnim umjetnostima“ u vremenu kada je u potpunosti samorazumljivo umjetnike nazivati „radnicima u kulturi“. Ova naizgled sasvim bezazlena sintagma je zapravo indikator brisanja razlike između čovjeka kao „bića koje stvara“ i čovjeka kao „bića koje radi“, pri čemu je ovo prvo gotovo sasvim kapituliralo pred ovim drugim.

Čini se da je targetiranje problema honorara za projekte u kojima umjetnici učestvuju tek još jedna potvrda da se radi o društvenom kontekstu u kojem je umjetnik sveden na nivo najamnog radnika podređenog zahtjevima kulturne industrije, postavljenim u osluškivanju ukusa mase kojoj sadržaje valja prodati. Izlišno je govoriti da je i taj ukus, ukoliko bi se pod ovaj pojam uopšte mogao podvesti, i sam proizvod procesa medijske i drugih oblika manipulacije kojima je masa svakodnevno izložena.

Ovdje pažnju valja skrenuti na još jedan fenomen, koji je sa ovim u vezi. Naime, dok je školovani umjetnik, budući gotovo sasvim nezaštićen od strane sistema, doveden u situaciju da moli za naknadu za svoj rad i da svakodnevno strijepi kako da stvori nešto prema čemu će tržište biti blagonaklono, njegovo mjesto bez problema zauzima autor koji je svoju egzistenciju obezbijedio kao profesionalac unutar neke druge oblasti i koji tako oslobođen od svake prinude plasira rezultat svog stvaralačkog procesa kao kopile čija se sudbina ne može povratno odraziti na njegovu. Umjetnost koju plasiraju takvi autori, skloni smo da vjerujemo, i dalje nije slobodna, jer iako oslobođena finansijskog uslovljavanja, dolazi od onih koji su ovakve preduslove stekli upravo potvrđivanjem svoje naklonosti kapitalističkom društvu kroz sopstveni radni angažman. Ovim se stvara novi začarani krug u kome indoktrinirani autori kao (sa strane sistema gledano) besplatna ili jeftina radna snaga istiskuju slobodnomisleće stvaraoce i uzimaju im šansu da plasiraju svoje stvaralaštvo i uz to žive od njega, istovremeno šaljući kroz svoj rad ideološki obojene poruke kritički nedovoljno nastrojenoj publici.

Cilj ove istraživačke priče nije da se, skretanjem pažnje na problem ugovaranja i isplaćivanja honorara za stvaraoce i druge učesnike u projektima iz oblasti kulture, radi u prilog logici koja oblast kroz koju se ovaploćuje ljudska duhovnost želi da svede na još jednu vrstu robe koja se svakodnevno plasira na tržištu. Naprotiv, cilj je da se pokaže da je egzistencijalna neizvjesnost kojoj su umjetnici izloženi prepreka mogućnosti slobodnog umjetničkog izraza.

Iz Odakle zovem za honorare rekli: „Čućemo se!“

Neprilike kojima su stvaraoci u Crnoj Gori nedavno bili izloženi alarm su da ne postoje mehanizmi koji bi zaštitili njih i njihovo stvaralaštvo od zloupotreba, ili da se nedovoljno i neadekvatno koriste. Pažnju javnosti u julu mjesecu je prvukla objava književnice i slikarke Milice Vučković na društvenoj mreži Fejsbuk, koja je sa svojim prijateljima i pratiocima podijelila neprijatno iskustvo sa ovogodišnjeg, četrnaestog izdanja Međunarodnog književnog festivala „Odakle zovem“. Izjava autorke Vučković je dostupna na njenom Fejsbuk profilu.

Reklo bi se iz date izjave da je slogan ove godine održanog Festivala, Na lijevoj strani – Vena amoris, zahvaljujući postupcima organizatora pomenutog festivala mogao da posluži samo kao neslana šala ili u najboljem slučaju ironija koja jako dobro oslikava u našem društvu sveprisutan rascjep između deklaracija i stvarnosti koja najčešće stoji iza njih. U namjeri da čujemo i drugu stranu priče, set pitanja smo poslali i organizatorima festivala Odakle zovem. Iako smo različitim kanalima pokušali da dođemo do organizatora i objasnimo im da fokus našeg interesovanja nije pomenuti slučaj već širi problem u kojem se umjetnici i drugi radnici u kulturi nalaze, naišli smo na isti zid ćutanja sa kojim su se suočili i učesnici Festivala.

Uprkos pokazanoj nekolegijalnosti, date figure i dalje uživaju sve privilegije u oblasti kulture. Dok organizatorka Varja Đukić tri puta dobija podršku na istom konkursu, PR festivala „Odakle zovem“, Miroslav Minić, kontroverznom odlukom Ministarstva kulture i medija biva imenovan za novog člana Savjeta Montenegro film festivala. U kulturi su svi jednaki, samo što su neki, iz priloženog bi se reklo, i dalje jednakiji od drugih.

Jurenje honorara u nedostatku adekvatne zaštite

Jasno je da ovakvi primjeri nekolegijalnosti i nebrige prema stvaraocima nisu stvar izuzetka. Na našu anketu plasiranu na društvenim mrežama za potrebe ove istraživačke priče odgovorila je producentkinja Neda Krkeljić, koja nam se javila pod punim imenom i prezimenom, odlučivši da nikog od poslodavaca ne imenuje. Kako kaže, upiranje prstom neće riješiti problem, bitno je da se fokusiramo na rešenje problema, a to je uvođenje pravne i ugovorne zaštite radnika u kulturi, kako se ove stvari ne bi ponovile.

Naša sagovornica je izrazila nadu da će svoja iskustva podijeliti još radnika u kulturi kako bi se stalo na put nezakonitim radnjama i kako bi se stvorila adekvatna atmosfera za rad, te privuklo što više inostranih produkcija.

Ka uzroku problema – sistem privilegovanih

Producentkinja Katarina Kastratović, dajući podršku autorki Vučković prilikom njenog gorepomenutog istupanja, oglasila se takođe na društvenim mrežama tvrdeći da dijeli isto iskustvo. Za naš portal je govorila o ovom problemu i njegovim uzrocima, ističući da ovakve nesuglasice u oblasti kulture nisu rijetkost. Razlog tome, kako kaže, nije samo nepoštovanje prvobitnih dogovora, ugovora i slično, već i fluidnost honorara i nepostojanje standarda za iste.

„U poslu radnika u uslužnoj delatnosti ili profesora, postoji cjenovni okvir u kojem se kreću sve pozicije tih zanimanja u državi (manje ili više), dok u kulturi mi nemamo zapravo standard naših honorara, već to zavisi od mnogih faktora (vrste projekta, angažmana, ‘popularnosti’ autora i slično).“, zapaža producentkinja.

Kastratović u vezu sa ovim problemom dovodi i pitanje autorskih prava, jer čak i kada nisu u pitanju oštećenja materijalne prirode, jako često se dešavaju situacije u kojima nakon potencijalnog neslaganja u samoj saradnji na projektu, dolazi do otuđivanja intelektualne svojine, i to je, kako primjećuje, gotovo nemoguće zaštiti kod nas, ali i u regionu. Producentkinja problem vidi u kompletnom sistemu i načinu na koji su stvaraoci u većini slučajeva prinuđeni da rade.

„Broj radnih sati, snimajućih dana, uslovi u kojima se radi, a da ne govorim o radnom vremenu, kao i slično, nemaju nikakvo uporište u zakonu, pa se shodno tome može desiti da imate 20 sati snimajući radni dan, treći za redom, u hladnom/pretoplom/mokrom i sličnim neuslovnim situacijama, i da ne možete ništa da uradite u vezi sa tim jer ‘tako taj neko radi’. Naravno, to nije uvek slučaj, ali bi bilo najboje ne ostaviti ništa slučaju, pa zakonski odrediti neke norme, kao što je to situacija u drugim državama Evrope.“, dodaje Kastratović.

Odnos prema vizuelnim umjetnicima omalovažavajući i neznalački

Mišljenje o ovoj temi zatražili smo i od vizuelnih umjetnica, Milke Delibašić i Ane Aleksić. Delibašić otkriva da u njenom slučaju nikada nisu postojali problemi koji se tiču visine honorara, jer sam honorar nikada nije bio opcija, osim u jednom slučaju kada je finansijer bio stranac. Aleksić dijeli slično iskustvo, dodajući da je i cjelokupan budžet za izložbu često nizak, pa se kompromisi prave nauštrb kvaliteta.

„Kao mlad umjetnik, dva puta sam predstavljala Crnu Goru na međunarodnim manifestacijama. Tom prilikom meni i mojoj koleginici je kupljena avionska karta, ali nismo dobile dnevnice. Iako je sam smještaj bio obezbjeđen od strane organizatora, bio nam je potreban novac za hranu i dnevne troškove. Institucija je planirala da kupi avionske karte preko agencije čija je cijena bila visoka. Na moj zahtjev da mi lično kupimo jeftinije karte kako bi se ostatkom novca (planiranim za kupovinu skupe karte) pokrile naše dnevnice, obzirom da nemamo posao kao ni finansijska sredstva kojima bi mogle pokriti troškove boravka, dobili smo odgovor da su dnevnice umjetnicima ukinute, tako da smo poletjele prema destinaciji sa skupim avio kartama i pozajmljenim novcem u džepu.”, prisjeća se Delibašić.

Neprijatno iskustvo otkriva i Aleksić.

“U toku prošle godine sam naišla na zatvorena vrata svoje izložbe u toku radnog vremena galerije, na šta mi se i žalilo nekoliko ljudi. Kada sam se pitala dežurnu kustosicu za razlog, dobila sam prilično neprijatnu reakciju i odgovor da ona ne može biti na dva mjesta istovremeno i da ja mogu slobodno da dođem da čuvam izložbu ako imam kad. Naravno, njoj je to u opisu radnog mjesta. Nakon nekoliko sličnih iskustava, ne postoji nada da ce se nešto promijeniti na bolje.”, anticipira Aleksić.

Šta dolazi prvo – institucija ili umjetnik?

Naše sagovornice su saglasne da je od novca veći problem odnos prema umjetniku.

Ana Aleksić smatra da se rad vizuelnih umjetnika ponajmanje cijeni. Delibašić primjećuje da, iako u našoj zemlji brojni umjetnici imaju problema sa zaposlenjem, prilikom upućivanja poziva niko ne postavlja pitanje kako i na koji način postižu da, bez ikakvih finansijskih uslova, opremaju svoje radove, učestvuju na izložbama ili na međunarodnim manifestacijama kao predstavnici svoje zemlje. Institucije, kako kaže, grade kulturne programe čijom se realizacijom hvale, a sve to na račun volontiranja nas, umjetnika.

„Institucije bi trebalo da postoje za nas, al’ se situacija nekako izokrenula, pa ispada da mi, u stvari, postojimo za njih“, konstatuje Delibašić.

Takođe dodaje da svojim volonterskim radom umjetnici sami omogućavaju realizaciju programa, i time opravdavaju postojanje tih institucija i plate koje zaposleni u njima primaju.

,,Koristim termin volontiranje koji više oslikava krivicu nas samih umjetnika jer pristajemo dobrovoljno na sve ove uslove, dok neke od mojih kolega smatraju da se radi o eksploataciji umjetnika.“, zaključuje Delibašić.

„Zvuči prilično čudno da glumci igraju predstave ili da muzičari sviraju koncerte bez honorara, zar ne? Ali iz nekog razloga nikoga ne začuđava što vizuelni umjetnici izlažu bez honorara.”, upoređuje Aleksić.

Milka Delibašić, sa druge strane, kroz kontakt sa kolegama iz drugih sfera umjetnosti primjećuje da se i oni susreću sa sličnim problemima. Uprkos tome, umjetnica uočava da kod nas ne postoji tržište koje bi omogućilo vizuelnom umjetniku da proda svoj rad, na šta dodatno nepovoljno utiču novi tehnološki zahtjevi kada je o ovoj oblasti riječ.

,,Danas imamo polje novih medija i umjetnike koji se bave određenim umjetničkim formama poput performansa ili nematerijalne umjetnosti koje se ne mogu prodati. Takođe, tu su i oni umjetnici koji se bave umjetničkim instalacijama koje zahtjevaju određene prostorne i tehničke uslove za prezentaciju. Iz ovih razloga pojedinci u našoj zemlji ne kupuju te radove, a opet ni naše institucije nemaju toliko prostornog kapaciteta ni tehničkih uslova za stalnu prezentaciju tih radova što vuče pitanje potrebe za muzejom savremene umjetnosti.”, skreće pažnju Delibašić.

Stvaraoci u strahu za buduće angažmane

Naše sagovornice smo pitali da prokomentarišu zašto umjetnici često navode da, onda kada im nije bio ponuđen honorar ili kada je on bio niži od očekivanog, nisu bili spremni da se pobune.

Kastratović smatra da cjelokupna situacija dovodi do nesigurnosti kod stvaralaca, jer nemaju sistem i zakon koji će stati iza njihovih zahtjeva, te da nedostatak posla budi strah za buduće angažmane.

Aleksić kao razlog za pristajanje na takve uslove vidi, sa jedne strane, želju za izlaganjem, pa i pod lošim uslovima, a sa druge, nailaženje na zid ukoliko se da primjedba. Delibašić takvu poziciju naziva tihom ucjenom, jer kada umjetnik kome je stalo da izgradi svoju karijeru dobije ponudu za učešće na nekom kulturnom događaju, mora birati između dva luksuza koja sebi ne možete da prijušti.

,,S jedne strane, prihvatiti je luksuz jer ste bez novaca a morate finansirati realizaciju rada. Međutim, odbiti postaje veći luksuz, jer odbijanjem tek sprečavate prilike za dalji rad i razvoj. Kada vas nazovu obično vam saopšte da javite odluku brzo, da, ako vi nećete, nađu nekog drugog. To možda nije namjerno ali ta vrsta tihe ucjene je prisutna. Ako ne možete vi, može neko drugi.”, zapaža Delibašić dodajući da se na kraju sve svodi na socijalni status, te da su karijere u ovoj zemlji moguće jedino za one koji imaju novca dok ostali opstaju u tom sistemu tako što se pretvaraju da imaju novac.

Pravna zaštita postoji, ali ne štiti umjetnike

Objašnjenja smo zatražili i od Ministarstva kulture i medija. Predstavnike ovog resora smo pitali kojim mehanizmima država raspolaže kako bi zaštitila umjetnike i radnike u kulturi u slučajevima zloupotrebe i neisplaćivanja honorara za projekte na kojima učestvuju, a koje finansira država, te koje mjere ista preduzima kako bi omogućila radnicima u kulturi da budu plaćeni za svoj rad i da mogu da žive od svog rada.

Odgovor se odnosi na pravna ograničenja regulisana legislativom. Iz Ministarstva su nas uputili na odredbe Zakona o kulturi („Službeni list CG“, br. 49/08, 16/11, 40/11 i 38/12), u dijelu kojim je propisan podsticaj razvoja kulture (čl. 68–82), odnosno sufinansiranje programa i projekata od značaja za ostvarivanje javnog interesa u kulturi, koje se realizuje putem javnih konkursa u oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva, kao i u dijelu koji se odnosi na istaknute kulturne stvaraoce i samostalne umjetnike, odnosno stručnjake u kulturi (član 52, čl. 55–64a).

Datim odredbama se, kada je riječ o projektima koje po osnovu javnih konkursa sufinansira Ministarstvo kulture i medija, između ostalog propisuje obaveza namjenskog korišćenja odobrenih sredstava, kao i pravni mehanizmi u slučaju nenamjenskog korišćenja sredstava.

Ministarstvo i realizator projekta, na osnovu Odluke o sufinasiranju projekata, zaključuju ugovor o sufinansiranju projekta, kojim uređuju dinamiku realizacije projekta, uplate, korišćenje i pravdanje odobrenih sredstava, izvještavanje o stanju projekta i način prezentacije projekta i konačnog izvještaja o realizaciji istog.

Članom 80 Zakona propisano je da je realizator projekta dužan da sredstva uplaćena iz budžeta Crne Gore koristi isključivo za odobrene namjene na realizaciji projekta. Uz pomenutu stavku postoji još odredbi koje uređuju odnose i obaveze, pa i eventualni povratak novca u slučaju neadekvatnog trošenja.

Međutim, iako pravno postoji mehanizam kojim Ministarstvo može da izvrši nadzor nad izvršavanjem obaveza iz ugovora (članu 82 Zakona) pa samim tim i da uskrati podršku ponuđaču projekta koji nije izvršio obaveze iz prethodnog ugovora (članom 77 stav 4 Zakona), pomenute mehanizme nismo imali priliku da vidimo aktivirane u praksi, o čemu svjedoče i gore ilustrovani primjeri.

Imajući navedeno u vidu, jasno je da umjetnici i kulturni radnici imaju formalno pravnu zaštitu, ali je pitanje u kolikoj mjeri su ove zakonske odredbe dovoljne da u praksi zaštite njihova prava.

Podrška Ministarstva svedena na finansijsku

Iako iz Ministarstva podsjećaju da se razvoj kulture podstiče sufinansiranjem programa i projekata od značaja za ostvarivanje javnog interesa u kulturi, napominući da je u 2020. godini podržano 183 projekata, sa ukupanim iznosom dodijeljenih sredstava po konkursu 513.700 €; a u 2021. godini sa 497.400€ za 150 projekata, reklo bi se da se izvdajanje tih sredstava, za koja je već upitno da li su dovoljna podrška, i kao takvo nije proporcionalno odrazilo na onaj dio kulturnih radnika koji iznose esenciju stvaralčkog procesa stvarajući novu kulturnu vrijednost.

Nacionalni program razvoja kulture će se pozabaviti socijalnim statusom umjetnika?

Odgovarajući na naše pitanje u pogledu onoga šta država čini kako bi se poboljšao socijalni status umjetnika, iz Ministarstva navode da ćeu procesu izrade Nacionalnog programa razvoja kulture biti utvrđeno koji su ključni problemi u pogledu socijalnog statusa umjetnika, i u skladu s tim, utvrditi odgovarajući ciljevi i aktivnosti za ostvarivanje tih ciljeva.

U pogledu preduzetih mjera, takođe ističu Konkurs u oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva, Konkurs za NVO, te Konkurs za Kreativne industrije. Ministarstvo kulture i medija će, kako navode, u cilju podsticaja razvoja kulture u 2022. godini finansijski podržati realizaciju projekata iz domena kulturno-umjetničkog stvaralaštva, čiju su selekciju realizovale stručne Komisije iz različitih oblasti kulture sastavljene od afirmisanih umjetnika i stručnjaka u kulturi.

Primjerne prakse iz drugih zemalja

Da su Crnoj Gori neophodna sistemska i suštinska unapređenja kako bi se krenulo u pravcu rješenja datog pitanja, a ne kozmetički i puko formalni koraci, jasno se vidi i iz zapažanja naših sagovornica, koje ukazuju na dobre prakse iz zemalja Evrope. Katarina Kastratović tako ukazuje na primjere iz Danske.

,,Njihovi radnici u kulturi (govorim konkretno o filmskoj industriji) sindikatom su zaštićeni da u radni dan od 8 sati moraju uračunati: dolaske i odlaske kući od/do lokacije snimanja (što je nekad i sat i više ukupno) kao i pauzu za ručak od 30 minuta, a svaki sat nakon tih 8 sati mora biti plaćen kao dodatna cela dnevnica. Smatram da ovo iako naizgled izgleda neisplativo za produkcije, zapravo poboljšava produktivnost i kvalitet, pa da u krajnoj liniji dolazi do izjednačavanja vremena i novca, a na zadovoljstvo svih učesnika.“, sugeriše Kastratović.

Milka Delibašić, sa druge strane, pozitivne prakse uočava i u zemljama regiona.

,,Ja imam jako pozitivno iskustvo u saradnji sa Hrvatskom. To je bilo prvi put kada sam imala priliku da potpišem ugovor o saradnji, kojim su ispoštovana sva moja prava, isplaćene dnevnice i obezbjeđeni smještaj, putni troškovi kao i produkcija rada. Takođe, skoro sam prošla prvi krug selekcije jednog bijenala u inostranstvu, gdje mi je objašnjeno da u slučaju finalne selekcije, pored produkcije rada, dobijam i plaćene dnevnice, pokrivene putne i životne troškove., navodi Delibašić primjećujući da smo još daleko od takvog stanja, ali da sada najzad postoji nada budući da su umjetnici počeli da se bude i slobodnije govore o problemima kojima su izloženi.

Pravna rješenja nedovoljna unutar trulog sistema

Sve tri sagovornice su saglasne da je, kako bi se krenulo u pravcu rješavanja datog problema, neophodno organizovanje javnih rasprava, formiranje sindikata koje bi se datim i sličnim problemima bavili, te evaluiranje projekata podržanih od strane države.

,,Definitivno mislim da je fokus na državnim institucijama, iz kojih najvećim delom se i finansira kultura, te je zaista potrebno uraditi evaluacije podržanih projekata na kraju kalendarske godine ili sezone, ali i praćenje faza projekta jer je u dosta slučajeva nakon završteka projekta kasno za popravljanje nanete štete, a povraćaj sredstava i ulaganje u druge vidove kulture gotovo nemoguć. Takođe, smatram neophodnim postojanje sindikata koji bi radio na pravima radnika u kulturi i borio se za standard u istom.”, predlaže Kastratović.

,,Smatram da treba podstaknuti samoorganizovanje i inicijative poput otvorenih vrata ateljea, pop-up izložbe, korištenje tradicionalno neumjetničkih prostora, napuštenih prostora, da bi umjetnici shvatili da mogu izlagati i raditi bez problema i van institucija. To bi bez sumnje donijelo i nov odnos prema vrijednosti rada. Kako bi se nešto uistinu promijenilo, moraju se bojkotovati izložbe i institucije koje ne daju honorare i ne učestvuju u produkciji radova.”, sugeriše Aleksić dodajući da takav scenario djeluje malo vjerovatno.

Delibašić i Aleksić smatraju da je neophodno i jačati svijest umjetnika, njihovu upoznatost sa pravnim okvirom i spremnost da podignu glas i za sobom povuku ostale.  Ističu da odgovornost pripada svima, jer ćuteći postajemo saučesnici tog sistema i učestvujemo u eksploataciji nas samih.