,,Što se tiče prelaska sa crteža  na sliku, prelomna tačka u mom životu je bila kad sam otišao na selo. Ja sam dijete sa betona, i uvijek sam boravio u nekom gradskom ambijentu. Na selo sam išao rijetko, i tamo boravio nedovoljno dugo da bih se nakupio boja. Onog momenta kad sam se malo duže zadržao na planini, u prirodi, priroda mi je dozvolila da vidim da postoji nešto drugo… Konačno sam unio boju i u život i na platno.“

Čini se da je život umjetnika u savremenom društvu punom informacija, različitih medija, komercijalizovanog ukusa i estetike, te mnogih fabrikovanih formi takozvanih angažovanih, primjenjenih i inih umjetnosti, poprilično udaljen od javnosti. Živimo u vremenu kada je javnost udaljena od kulture, a čovjek od javnosti.

Kako bi što bolje sagledali i vjerodostojnije prikazali današnje stanje kulture u Crnoj Gori, te pojedinca stvaraoca ili konzumera umjetničkog djela,  naročito kad je riječ o likovnoj umjetnosti, razgovarali smo sa akademskim slikarem Jankom Popovićem, napravivši jedan svojevrsni mikroistorijski osvrt od 2000. godine do danas.

Osim o Jankovom radu, muzici, i šalabajzerskim dogodovštinama jednog stvaraoca, pričali smo o našim čuvenim slikarima: Petru Lubardi, Urošu Toškoviću, Dadu Đuriću, ali i Van Gogu, koji su nas prikazali, ali i povratno oblikovali kao ljude

Rane dvijehiljadite i godine sazrijevanja

KOMBINAT: Upoznali smo se davno, kao srednjoškolci u Njegoševom parku, gdje su se mladi ljudi iz naše generacije skupljali u velikom broju. To su bili mahom mladi (budući) umjetnici, i upravo u tom parku su se rodila mnoga prijateljstva, ideje, kao i odluke za ono čime ćemo se baviti.  Možeš li da prokomentarišeš taj period?

POPOVIĆ: Rado se sjetim tog perioda. Tu su se okupljale generacije od 78. do 88. godišta. Interesantno je da je većina tih ljudi kasnije nastavila da se bavi određenom granom umjetnosti. Nije nam bilo kao sad u doba interneta sve na dohvat ruke, nego smo u međusobnim razgovorima dobijali informacije i o slikarima i o književnicima, i o muzičarima. Nije bilo nikakvih ugovorenih sastanaka, podrazumijevalo se da treba tamo samo da se pojavimo i sigurno će se naći sagovornik za to veče, koja god tema nekog zanimala.

KOMBINAT: Razmjenjivali smo kasete od ruke do ruke. Ja se sjećam da si ti meni dao CD Straight Jackin-a, drugi album, Jahrastaffaraj.

POPOVIĆ: Straight Jackin sam ja donio u Podgoricu. Meni ga je dao Mario Đorđević iz Who See-a. Mario je učio samnom u Srednjoj likovnoj školi na Cetinju. Mi smo sjedjeli u klupi zajedno. Mario je slušao rep, a ja rok, pa smo se razmjenjivali muzikom. Tako da je Straight Jackin mojim posredstvom stigao u Podgoricu iz Kotora, a preko Cetinja. To vrijeme i takav živi način razmjene je imao više šmeka. Sjećam se da sam povremeno četvrtkom išao u Beograd. Namjenski sam išao da kupim CD u Beogradu, da bih ga donio u Podgoricu, jer tad kod nas niko nije prodavao diskove. Onda su se pojavili Zarija i Pop, i prodavali su diskove u Njegoševom parku.

O crtežu

KOMBINAT: Evo, polako dolazimo i do suštine – tvog likovnog rada. Kad smo počeli da se družimo, došao sam kod tebe u kuću i tad si mi pokazao strip koji si nacrtao, a strip se zvao „Mali“.

POPOVIĆ: ,,Mali“ sa tog crteža je bio naš drug iz Srednje likovne škole. Veoma inspirativan tip. Bio je specifičan po tome što je bio jedan od prvih ljudi koji su imali dredove. Bilo je malo čudno kad neko dođe na Cetinje sa dredovima. Inače, Cetinjani su bili grubi prema bilo kome ko je bio malo ekscentričnijeg izgleda, a danas se to sa pojavom interneta promijenilo.

KOMBINAT: Tvoja prva ljubav je zapravo crtež, kojim si se do skoro bavio, gotovo isključivo. Reci nam nešto o tom iskustvu.

POPOVIĆ: Pa crtač sam bio jer sam najviše uživao u tom medijumu. Olovka, hemijska, papir, tuš: To je nešto što sam mogao da radim bilo kad na bilo kojem mjestu, a grafikom sam počeo da se bavim na akademiji – to nisam mogao da radim u srednjoj likovnoj, koja je ličila na sve osim na školu, mada je ta moja generacija imala velike talente, ali uslovi za rad su bili ispod svakog nivoa.

Izrastati iz zatvorene sredine

Prisjećajući se srednjoškolskih dana, Popović komentariše nezgode sa nešto zatvorenijom sredinom u kojoj su se on i kolege formirali kao ličnosti i budući umjetnici.

POPOVIĆ: Ko je bio malo ekscentričnijeg izgleda, kao ja, koji sam imao crvenu kosu, bio je meta napada mnogih ljudi na Cetinju. Gađali su nas ,,kršima“ pa smo, da bi izbjegli takve napade, morali da izmišljamo puteve, okolo – naokolo, da bismo došli do škole.  

KOMBINAT: A kako onda da objasnimo odrastanje Danila Kiša na Cetinju, gdje je on svirao gitaru, i ne samo njega, nego i brojnih drugih umjetnika koji su imali veze sa tim gradom?

POPOVIĆ: Pa dobro, neko je morao da počne time da se bavi. Neko je morao da počne prvi, a sa takvim đakom prvakom kakav je Kiš, nije ni čudo što danas Cetinje ima šmek umjetničkog grada, a da je Danilu bilo lako, nije sigurno.

KOMBINAT: Kakva je sad situacija sa Srednjom likovnom školom i Fakultetom likovnih umjetnosti na Cetinju? Je li se šta promijenilo, ima li i dalje neprijatnosti?

POPOVIĆ: Sad je sve bolje. Promijenio se kadar predavača, a i Cetinjani su se napokon pomirili sa tim da će likovna škola i akademija ostati u gradu, a i ukapirali su da su im te akademije, kao i studenti koji dolaze, jedini izvor prihoda.

Slikarstvo kao novi izazov

KOMBINAT: Od prije par godina napuštaš crtež i počinješ da slikaš. Osjećaš li se kao pripadnik nekog pravca i, koja je razlika između crtanja i slikanja?

POPOVIĆ: Razlika je velika, jer olovku učiš kako da držiš u ruci od malih nogu. A četku i dan danas učim kako da držim. Četku držiš po osjećaju. – Zavisi šta slikaš i kako slikaš. Olovku uvijek držiš na isti način. Olovka ti pomaže da razmišljaš jednostavno. Slikanje te navodi da moraš da razmišljaš u bojama. Crtež je lako unijeti na papir, ali unijeti boju – to je već zanat, to mora da se uči. Generalno, nisam se oslonio ni na koji pravac, oslonio sam se isključivo na svoj osjećaj.

KOMBINAT: Kako si počeo da slikaš? Kako je došlo do toga da pređeš sa crteža na sliku?

POPOVIĆ: Prije dvije godine sam kupio svoj prvi štafelaj. Do tad sam radio na jako čudnim mjestima i čudnim lokacijama. Mnogo je teško za čovjeka kad nema uslove za rad da se uopšte fokusira i opredijeli za bilo kakav rad. Želiš nešto da uradiš, ali nemaš uslove, a najgore od svega u situaciji kad čovjek nema uslove je što ga onda njegova želja pojede. Toliko te želja pojede da odustaneš, jer nisi u stanju da radiš kad želiš da radiš. Zato sam pravio pauze. Što se tiče prelaska sa crteža  na sliku, prelomna tačka u mom životu je bila kad sam otišao na selo. Ja sam dijete sa betona, i uvijek sam boravio u nekom gradskom ambijentu. Na selo sam išao rijetko, i tamo boravio nedovoljno dugo da bih se nakupio boja. Zbog toga je možda taj crtež i ta grafika bila moje opredjeljenje, jer gdje god se osvrneš u gradskom svilu ne vidiš boju. Onog momenta kad sam se malo duže zadržao na planini, u prirodi, priroda mi je dozvolila da vidim da postoji nešto drugo, da boja nije samo siva, i onda sam okrenuo novi list. Konačno sam unio boju i u život i na platno.

Impresionizam kao način života

KOMBINAT: Pretpostavljam da postoje umjetnici koji su uticali na tebe. Možeš li da navedeš nekog?

POPOVIĆ: Pa najviše su na mene uticali impresionisti, ali generalno, više sam se oslanjao na način života kojim su živjeli određeni ljudi, bitke sa kojima su se oni u životu morali izboriti. Veoma drag slikar mi je Van Gog, i to prvo zbog njegovog načina života, a potom i ogromnog broja platana vrhunskog kvaliteta koje je ostavio iza sebe. Uprkos svemu nije odustao. Ako je on u njegovom vremenu uspio da radi ono što voli, ta njegova borba mi je davala snagu da ja ne odustanem od onog što volim. Van Gog treba da bude uzor svim ljudima ovog svijeta. Ne samo slikarima. Ima mnogo ljudi koji su morali da se odreknu svojih snova, ili prave pauze zbog snalaženja oko egzistencije.

KOMBINAT: Bio si učesnik i nekih međunarodnih izložbi. Možeš li nam reći nešto o tome?

POPOVIĆ Jedan nevjerovatan tip Miki Popović iz Podgorice uspio je da okupi ljude iz svih krajeva svijeta, i da ih dovede u Podgoricu da predstave svoj rad, a pošto je u program izlaganja uključio i mene, stekao sam bogato iskustvo razmjene sa umjetnicima širom svijeta. Tad, zahvaljujući tom pozivu, učestvovao sam na festivalu ,,Svjetske umjetničke igre“ 2016. godine. Došao je Pjer Vajts iz Hrvatske koji je direktor ,,Svjetskih umjetničkih igara“ i on je tu energiju donio kod nas.

Crna Gora je te godine bila domaćin ,,Svjetskih umjetničkih igara“. Nakon toga, Miki je preuzeo organizaciju festivala na sebe, promijenio joj ime u ,,Oda životu“, i onda je naredne dvije 2017. i 2018. godine pravio isti takav festival. Na festivalu sam upoznao ljude iz cijelog svijeta. Dolazili su ljudi jer vjeruju u to što rade. U suštini slikarstvo će da postoji dok je čovjeka, jer je to način izražavanja neizrecivih misli. Zato postoji slika. Ja to što osjećam iznesem na platno.

Upitna uloga kulturnih institucija

KOMBINAT: Reci mi kakav je odnos institucija prema slikarima u Crnoj Gori. Kako žive slikari, od čega žive?

POPOVIĆ: Ima slikara koji žive od profesorskih plata. Ima ih koji žive od dobročinitelja. Ja svoje slike prodajem isključivo poznanicima. Mnogo više radova sam poklonio nego prodao, jer šta će ta slika meni, ja sam se toga oslobodio…

A odnos institucija je jako čudan. Ova nova situacija što se tiče raspodjele sredstava i stavljanja ministarstvava u jedan koš mi se ne dopada. Ministarstvo kulture treba da postoji za sebe, jer ako nemamo kulturu kao održivi, samoodrživi resurs, kao nešto što treba da bude prepoznato od strane vrhovnih institucija, od strane vrha države, ne znam o čemu uopšte da pričamo. Svako udruženje ljikovnih umjetnika Crne Gore se sad svelo da funkcioniše kao nevladina organizacija. Postoji jedna kvalitetna nevladina organizacija: Kulturna baza Kunst. Ivana Stanić je okupila oko sebe ogroman broj mladih umjetnika. Ona je okupila mnogo veći broj umjetnika nego državne institucije. Državne institucije su se usredsredile na njihov kadar, na ljude sa njihovim partijskim knjižicama.

KOMBINAT: Očekuješ li da će status privilegovanih umjetnika u Crnoj Gori, ljudi sa partijskom knjižicom, da se promijeni sa djelovanjem nove vlasti?

POPOVIĆ Ne očekujem više ništa. Ja ću da radim ono što je do mene, kao što sam radio i do sad, pa neka se desi što treba da bude.

Likovna umjetnost danas

KOMBINAT: Reci mi Janko ima li danas nekih trendova, nekih pravaca, malo modernijih izraza u savremenom crnogorskom slikarstvu? Postoji li neko pomijeranje granica?

POPOVIĆ: Ima mnogo ljudi koji rade fantastične stvari. Ne mogu preko svog primjera da govorim o mnogima, ali recimo, primijetio sam da se ljudi lijepe za apstrakciju, a ne znaju ni šta je apstrakcija. Lijepe se na neki nerazumljiv izraz, neko neprepoznavanje same ideje. S druge strane, ja sve volim da stavim u okvir, kako bih ja znao šta je izraženo, a ako ja znam trebalo bi da znaju i drugi. Trudim se da budem dovoljno vješt, da tehnički ispoštujem sve moguće uslove da bi gledalac mogao prepoznati formu koju sam htio da predstavim, da može da vidi šta sam ja naslikao. To su stvari koje treba da se prenesu na drugoga. Drugi mora nešto da nauči od tebe kao stvaraoca, jer ako drugi ne shvati šta si ti htio da kažeš, onda ti nisi uopšte stvaralac, a od koga drugog treba da nauči ako ne od stvaraoca.

KOMBINAT: Kultura je u nekim ranijim vremenima, na primjer u doba Jugoslavije, vršila veliki uticaj na socijalni i kulturni život, međutim, zanima me da li kultura danas može da izazove bilo kakav uticaj na društveni život? U kakvoj se poziciji nalazi kultura danas u Crnoj Gori, kao i u regionu?

POPOVIĆ: Kultura je bačena u jedan ćošak, gurnuta, marginalizovana.

KOMBINAT: Jesu li sami umjetnici djelimično krivi za to, ili krivica pada na nekog drugog?

Janko: Pa mnogi su krivi zbog takvog stanja. Neko kaže da je potreban novac kao podrška umjetnicima da bi im se obezbijedili uslovi za rad. Ja tvrdim da im ne treba toliko novac za te stvari, da ne treba puno da kukaju za državnom kasom da bi se oni istakli u svom poslu.

KOMBINAT: Pa šta je onda problem? Šta im treba?

POPOVIĆ:  Opšta kultura je najveći problem. Znanje o opštoj kulturi je ono što treba da bude uvedeno u obrazovni sistem. Opšta kultura ne postoji u obrazovnom sistemu. Likovno vaspitanje je svedeno na jedan čas u osnovnoj školi, ono je svedeno na izborni predmet u srednjim školama. Ne može se očekivati u zemlji koja je toliko potisnula lijepo u stranu da da se u njoj pojavi publika koja poštuje lijepo.

KOMBINAT: S obzirom na to da je svijetu sve veći porast tzv  angažovane umjetnosti: Postoji li u našem regionu neki obris ove umjetnosti, i ako postoji, kakav i koliki ona ima potencijal?

Janko: Pa ne znam postoji li angažovana umjetnost, ali postoje ljudi koji su se angažovali da u ovoj zemlji umjetnost ne bude sasvim zaboravljena. Pomenuo sam da je baza Kunst najozbiljnija i najveća priča koja se dogodila Crnoj Gori unazad 20 godina, i ona predstavlja promociju umjetnosti uopšte u Crnoj Gori.

Problem: Muzej!

KOMBINAT: Imaš li neki komentar što nemamo jedinstven nacionalni muzej u Crnoj Gori?

POPOVIĆ: Institucije kao što su muzeji su izgubile glavu odavno. Mi smo uspjeli da iz muzeja sa Cetinja izgubimo skoro 3000 eksponata. Mi smo kao zemlja koja se poziva na veliku kulturu, veliku tradiciju, velika imena i istoriju, ali mi smo uspjeli da iz muzeja izgubimo 3000 raznih eksponata.

Definitivno neko mora da snosi odgovornost za to. Kako da oformimo novi muzej, da damo šansu, i kako uopšte stvaraoci u Crnoj Gori da poklone svoje povjerenje državnim institucijama, kad su se oni ponašali tako prema nečemu na šta se pozivaju sve ove godine? Kako ja da vjerujem nekoj instituciji da će da sačuva moj rad, ako su izgubili ono na šta se pozivaju u knjigama i u raznim medijima?

KOMBINAT: Pa gdje očekuješ da tvoj rad završi u konačnom?

POPOVIĆ: Kod tebe kući.

Đurić, Tošković, Lubarda

KOMBINAT: Evo pošto smo u novembru, spomenuću da je novembar mjesec kad je rođen Uroš Toškovič, a umro Dado Đurić. To su dva velika crnogorska slikara. Možeš li mi reći kako vidiš njih dvojicu?

POPOVIĆ:  Dado Đurić je krajnje ispolitizovan posle smrti. On je bio genije, i jedan od najvećih koje je ova zemlja dala, a Uroš Tošković je neko kome se cijela Crna Gora ismijavala, da bi nakon jednog intervjua na televiziji, svi zapravo saznali ko je Uroš Tošković! A on je bio čovjek koji je htio sve više od toga nego da se nešto zna o njemu. Brz i oštar na jeziku, isti takav i u umjetnosti.

KOMBINAT: Moram da te pitam za još jednog velikog slikara po kome tvoja srednja škola nosi ime, o Petru Lubardi?

POPOVIĆ: Ovo vrijeme je zlouportijebilo njegovo ime, pa se kite sa njim, ali on je neko ko je na svom platnu uspio da prenese crnogorsku oštrinu. Njegov svaki potez četke je bio kao potez mača starih vitezova. On je napravio mnogo više u slikarstvu nego što mislimo da jeste. On je ostavio Crnoj Gori za ponos svoj rad. Škola na cetinju i treba tako da se zove i da bude svima za nauk. Čak i ono platno koje se nalzi u Skupštini, koje se često može vidjeti na TV-u, izaziva kod mene jezu, iako ga vidimo samo na TV-u. Petar Lubarda je neko ko je uspio da prenese ono što ni jedan drugi slikar u Crnoj Gori neće uspjeti. On je uspio da prenese četkom mentalitet ovog naroda, i mi se nismo pomjerili ni metar dalje.

Planovi za budućnost i poruka za kraj

KOMBINAT: Kad ćemo imati priliku da prisustvujemo tvojoj prvoj samostalnoj izložbi?

POPOVIĆ: Konkurs Centra savremenih umjetnosti traje do decembra. Tamo ću da se prijavim. Imam dovoljan broj radova i mislim da ću prvu samostalnu izložbu napraviti naredne godine.

KOMBINAT: Reci mi za kraj, šta bi preporučio ljudima koji su u sebi prepoznali talenat za slikarstvo, i žele da krenu tim putem? Šta bi im preporučio, i da li bi opet krenuo istim putem da imaš 18 godina?

POPOVIĆ: Obrazovanje je nešto što bi trebalo da bude dostupno svim građanima svijeta. Obrazovanje je ključ odgovora na razna životna pitanja. Da li će škola da da odgovore na život? – Neće. Ali može da da odgovore na ono što je čovjek već uspio da savlada u svom postojanju. Idemo dalje. Nastavljamo dalje. Čovjek definitivno mora da nauči da se izbori sa nepravdom koju mu drugi nanose, ali i sa onom koju nanosi samom sebi. Da, treba nastaviti sa školovanjem. Ne treba praviti pauze.

Život ide i jednostavno se odmotava. Ljudi ne treba da odustanu od onoga što vole da rade, trebaju da odustanu od onoga što drugi vole da oni rade.

Razgovor vodio Ognjen Roćenović
Kombinat