Vječno gladnom čovjeku je sve ukusno

Prestižnu književnu nagradu “Novica Tadić” za mlade pjesnike Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka u Beogradu ove godine je zaslužio Mato Uljarević, mladi umjetnik iz Podgorice. U obrazloženju komisije za dodjelu nagrade, koju su činili Mirko Demić, Srba Ignjatović, Žarko Milenković, Želidrag Nikčević i Vesna Trijić, zapaženo je da se radi o inventivnom autoru, sa izrazitom poetičkom samosviješću, koji mahinalno i efektno registruje svakodnevicu, notira njene apsurdne crte i situacije, kritički ‘hvata’ stvarnost – ali je istovremeno igrivo ‘otuđuje’ i kontekstualizuje, zbog čega njegovi lirski zapisi po pravilu zrače višesmislenom i privlačnom neodređenošću. Uljarević je, osim ove, dobitnik više drugih nagrada u umjetnosti. Diplomirao je na specijalističkim studijama vajarstva, na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, u klasi prof. Predraga Milačića 2020. godine, a trenutno je student master programa na istom fakultetu. Dobitnik je više nagrada u oblasti umjetnosti. Bavi se skulpturom, crtežom, konceptualnom umjetnošću i animacijom. Član je ULUCG i osnivač NVO Reanimacija. Reditelj je i scenarista dva filma u proizvodnji (“Uroš”, “Burna brežina”). Piše poeziju i esejistiku. Nagradu “Novica Tadić” dobio je za knjigu poezije “Gušterov rep”. Tim povodom, sa Uljarevićem smo razgovarali o ovom priznanju, statusu i ulozi pjesništva u savremenom kontekstu, uticaju savremene kulture na književnost, te načinu na koji on vidi figuru pjesnika unutar ovakve društvenoistorijske kompozicije.

K: Dobitnik ste prestižne književne nagrade “Novica Tadić” za mlade pjesnike. Kako posmatrate ulogu ovakvih priznanja u postojećem društvenom kontekstu i njihov uticaj na stvaralaštvo mladih umjetnika?

M: Nagrade privlače medijsku pažnju (evo radimo intervju), a samim tim i pažnju javnosti. Svrha pisanja je da ono što je napisano bude pročitano, dakle, nagrade pomažu osnovnoj autorskoj namjeri da tekst bude zapažen. Osim toga, one su važan mehanizam ocjenjivanja ili hijerarhizacije književnosti u svijetu u kojem čitanost odavno nije nikakvo mjerilo kvaliteta, a kritika nema snagu (prije svega medijsku) da u realnom vremenu oblikuje kulturni ukus. (Ozbiljne, relevantne nagrade tu su da omoguće da se u jednoj kulturi zna šta je šta. Zato je problematično kada postanu politizovane, i banalizovane, svedene na nivo nagrade za služanstvo ili ideološku podobnost.).

Što se tiče nagrada za mlade pjesnike, kakva je između ostalog i “Novica Tadić”, one su najčešće oslobođene pomenutog političkog balasta. Njihova posebnost je i u tome što često prepoznaju i promovišu praktično anonimne mlade autore kojima bi u suprotnom bilo potrebno dosta vremena i truda da ostvare taj nivo zapaženosti, bez obzira na eventualni kvalitet. Kada ozbiljna imena stanu iza nekog rukopisa, on dobija na težini, to je neka vrsta garancije u svijetu književnosti.

Nagrada “Novica Tadić” je jedinstvena po mnogo čemu. Ime koje nosi, njena reputacija i cilj zbog kojeg je ustanovljena, čine je jednom od najvažnijih nagrada kojima se mladi pjesnik može nadati.

privatna arhiva, sa dodjele nagrade “Novica Tadić”

K: Koliko učešće na književnim konkursima i mogućnost plasiranja vlastitog stvaralaštva tim kanalima utiče na samo stvaranje autora u pogledu njegovog prilagođavanja zahtjevima čitalaca i ocjenjivača?

M: Tek kada se nađe pred objavljivanjem (ili slanjem) rukopisa autor počinje da uviđa težinu svake napisane riječi. Postaje svjestan koliko je opasno javno objaviti umjetnički tekst. Proces stvaranja je jedno, umjetnik kada stvara prilagođava se isključivo svojim estetskim kriterijumima. Međutim, iznijeti to pred druge ljude znači potpuno vjerovati u ispravnost svog estetskog osjećaja. Tada stvaralac postaje svjestan ključnog problema u umjetnosti, problema Drugog. Jer umjetnost postaje umjetnost tek kada je onaj nepodnošljivi Drugi čita, doživljava i razumije. A drugost je nedokučiva, taj neko Drugi je uvijek nepoznati primalac. Kako poslati takvo pismo, sa nepoznatim brojem adresa? Lagao bih, dakle, ako bih rekao da se autor ne prilagođava zahtjevu čitaoca – pa on piše za čitaoca. Samo ne zna za kojeg.

K: Koliko se poezija podređuje tržišnoj logici i da li je ova uspjela da je potčini sebi?

M: Poezija uvijek preživljava, makar na periferiji, iako možda i nismo svjesni da je to ona. Jer poezija je u stvari samo nerasplinut, sažet i pročišćen govor, nešto čemu riječ po prirodi teži. Lako je zamisliti da je Adam govorio isključivo u stihovima. Zato i prvi govor beba liči na poeziju – ona je nadahnuto otkrivanje zvukova i značenja.

Reći da je tržište ušlo u svaku poru života, i da je sve tržište, bilo je proročki prije trideset godina, danas je to dosadna, opštepoznata stvar. Kao i mogućnost nuklearnog nestanka svijeta, takva saznanja nas više ne uzbuđuju. Ipak, moram to reći, jer je zaista tako: U umjetnosti kao cjelini tržište je odavno postalo jedini teren i njegova pravila su jasna. Na kraju krajeva, nikada i nije bilo mnogo drugačije – Mikelanđelo je radio za pare, i po ukusu vremena. Poezija je specifična po tome što se lako proizvodi bez para, i što se stvara relativno brzo. To joj obezbjeđuje kakvu-takvu autonomiju u odnosu na tržište.

Ipak, na književnoj sceni danas itekako je mnogo „tržišno” orjentisanih autora (posebno mladih!) koji lako prepoznaju profitabilne ideološke tokove u umjetnosti i na njima jašu. To je svojevrsna “grant književnost”: autor/ka se promišljeno opredjeli za prioritetnu temu definisanu nekim evropskim strateškim okvirom kulturne politike, i onda se prepusti svojoj postmodernoj muzi koja osim genija poezije posjeduje i zavidno znanje u oblasti ekonomije i marketinga. U svim granama umjetnosti toga ima, a najviše u filmu (film najviše zavisi od para). Moram reći da ovakav način razmišljanja ne znači obavezno lošu umjetnost – mnogi “tržišno orjentisani” autori su itekako nadareni.

Na kraju krajeva, svi koji pišu – prodaju se, manje ili više svjesno.

U HIPERBARIČNOJ KOMORI
U hiperbaričnoj komori planete naglo se
Podiže pritisak
I počinje zujanje u ušima kitova i foka
Koje imaju osetljivo unutrašnje uho
Penzioneri sede sa nogama u okeanu sveta
Nožnim prstićima stiskaju pesak
Pčele su počele da izumiru još mnogo pre rata u Ukrajini

K: Kakva je uloga pjesnika u savremenom kontekstu?

M: Uloga pjesnika je uvijek ista: On je tu da vjeruje da donosi važnu riječ, ostali su tu da ga ignorišu.

Danas kada je sloboda mišljenja i govora pritisnuta jednim novim vidom cenzure – gvozdenim zakonom političke korektnosti koji okrutno sankcioniše neposlušne – poezija može da bude neočekivan prostor slobode. Progovaranje o onome o čemu svi ćute, to je uloga u kojoj se pjesnici najbolje snalaze. Pisanje koje se sukobljava sa nametnutim ideološkim matricama, može da bude najznačajnije oružje savremene poezije. Sve inovacije u formi već su otkrivene, ali politička nepodobnost poezije i njena subverzivnost uvijek mogu iznova da nas iznenade.

Izvor: Centar savremene umjetnosti

K: Kako vidiš budućnost pjesništva?

M: Vjerovatno će uvijek postojati poezija. Već sam rekao da vjerujem da je ona primarna logika govora. Možda će se u budućnosti kroz pjesništvo civilizacija(e) vratiti religiji, ili će u pjesništvu makar ostati poslednje naznake ljudske religioznosti. Ako govorimo o onoj dalekoj budućnosti koja dolazi već sjutra: Kako vrijeme bude ubrzavalo primičući se Eshatonu, poezija će sve više postajati realnost.

K: Odakle izvire pjesma?

M: Ona možda i ne izvire, samo se iznenadno pojavljuje. Svuda okolo su njeni mogući elementi, kao stalni potencijal ili sveprisutni materijal, neprebrojno mnoštvo koje se u nekom trenutku presloži u novi sistem odnosa pojmova – pjesmu. Kao kod kratkog spoja, neko misaono pražnjenje prodrma strukturu riječi koje nas okružuju, i nastanu nova, neočekivana i začudna povezivanja. Pjesma je samo – reći nešto na nov način.

GUŠTEROV REP
Svaki crtač zna da je čovjek gomila obješenih kobasica
umotana u kožu
A kad je to tako koji je krajnji cilj
privremene snage udova
Jer će svaka kobasica da bude pojedena
i svaki pokret i svaka pomisao
liči na trzaj gušterovog otkinutog repa
koji se mrtav ipak živ koprca

K: Da li je savremena čitalačka publika dovoljno obrazovana da doživi književnost na pravi način?

M: Za “pravilno čitanje” nije važno formalno obrazovanje, koliko odnjegovan ukus. Vječito gladnom čovjeku je sve ukusno. Kada konzumiramo svašta čula otupe i više ne razaznajemo kvalitet. Da bi se razvio dobar ukus treba prije svega biti pažljiv u odabiru stvari koje unosimo u sebe. Ako želimo da razumijemo kvalitetnu književnost moramo za nju da se pripremamo, da naučimo kako se ona čita i prepoznaje. I u čitanju treba postiti.

K: Koliko prodor masovne kulture u književnost ugrožava istinsku umjetnost i kako je sačuvati da ne bude progutana u lavini šunda?

M: Prodor masovne kulture u umjetnost ne mora da bude štetan. Ona se može iskoristiti kao oružje, za sarkazam, brutalno ogoljavanje. Postoje umjetnici i književnici koji se na fantastičan način poigravaju sa njenim značenjima. Kada govorimo o masovnoj kulturi koja pretenduje da sama po sebi bude umjetnost, to je naravno druga stvar, mislim da ta krljušt prije ili kasnije sama otpada.

U Crnoj Gori veliki je problem neadekvatnosti kadra koji treba da formira kulturnu poltiku, kao i političke cenzure koja nemilosrdno hara i pustoši polje kulture, tj. ne mari za autonomiju kulturnog života. Kada je kultura zadnja rupa na svirali, na mjesta na kojima se odlučuje dolaze ljudi skloni kiču. Stvaraoci sami treba da se međusobno prepoznaju i čuvaju jedni druge. Ako je prepuštena na milost i nemilost grupicama koje imaju moć odlučivanja, kultura se brzo pretvori u karikaturu. Najvažnije je čuvati integritet kulturnih institucija, a to je u ovim okolnostima vrlo teško.

PREDAVANJE
Pitali su se na jednom predavanju
da li je smrt samo igra
da li je žena muž
i dok su mislili
o tome
u stolicama su polako trulili
i topili se i umirali
i život je prošao
i kosti su ostale
a nismo ni vrisnuli

K: Treba li umjetnost da bude angažovana?

M: Da, ako to umjetnik hoće. Svaka umjetnost je suštinski angažovana ako poziva čovjeka na akciju, ili na promišljanje. Umjetnik je bezobrazan, on te tjera na svoj ugao posmatranja, tjera te da usvojiš njegov stav. To je legitimna stvar – i treba da bude tako.

Izvor: Centar savremene umjetnosti

K: Kako prepoznati pjesnika unutar društva?

M: 1. Hoda prevarantski

2. Jede meso prstima

3. Često nosi sandale

(Ovako su meni objasnili – nisam ga vidio)

K: Smijemo li vjerovati pjesnicima?

M: Nipošto.