Najveći problem koji posjedujemo kao društvo je nadahnut osjećaj kompleksa niže vrijednosti (koji se, kako to često biva, kombinuje sa neopravdanim osjećajem više vrijednosti). Kada god govorimo o kulturi ali i zabavi koja prevazilazi ono trenutno najpopularnije uvijek se potegnu argumenti “nema ko to da gleda”, “nema nikog ko bi platio kartu”, ljudi su ovakvi, nema publike. Publika se trenira, publika se stvara, niko vam je ne daruje s neba. Argument o maloj populaciji tako ničemu ne vrijedi. Konkretno, u žanru muzike imamo državu kao što je Island (duplo manje građana od Crne Gore) sa čijeg područja su došli Bjork, Sigur Ros, Of Monsters and Man i mnogi drugi svjetski popularni izvođači.

Sledeći argument je da publika želi svaki put da čuje jedno te isto – da masu jedino može da prikupe pripadnici estrade poput Aca Pejovića, a da, ako želite zvuk koji spada u spektar rokenrola, ne očekujte publiku ako ona ne može čuti “Digni ruku” i “Dva dinara druže”. Opet, pogrešan argument. Zbog svega toga, više je nego prigodno što su organizatori Festivala Kulture Zabjelo kao parolu svoje manifestacije izabrali riječ “Zamisli”. Prigodno jer ideja lokalnog festivala, posvećenog ideji Republike Zabjelo, trećeligaškom klubu FK Zabjelo, i generalno jednom supkulturnom pokretu nastalom u dijelu našeg glavnog grada bi po definiciji našeg mentaliteta morala da nosi sa sobom sve ove komplekse – ne možemo mi festival, ajde da ubacimo nekakvu pop zvjezdicu, ajde dva di džeja jeftiniji su, ajde da probamo sa lokalna dva benda, oni su jeftini. Ništa od toga nije bilo, odabran je veliki prostor, angažovana velika imena i nastao festival koji ima svaku šansu da bude samoodrživ u narednim godinama.

Da niko ne shvati pogrešno, ni Darko Rundek, ni Partibrejkersi, ni Zoster ne spadaju u neke nepoznate muzičare, u izvođače sa kojima se organizatori kockaju u pogledu posjete. Gledali smo ih više puta u Crnoj Gori, ali najčešće u organizaciji lokalnih TO, bez razmatranja finansijske isplativosti, bez razmišljanja o tome kako će (i hoće li uopšte) da se prodaju karte, koliko će ljudi doći, kakva će biti energija. Ovdje je prepoznata pozitivna energija pa smo imali par hiljada (procjene organizatora da je bilo između 5 i 6 hiljada ljudi) ljubitelja rok muzike koji su sve vrijeme skakali, pjevali, dijeleći sa izvođačima energiju koje se ne bi postidjeli ni najveći svjetski festivali.

O samim nastupima, kratko – Zoster je svirao dobra dva sata, provozavši nas kroz njihove najveće hitove (Policija, Jamio, Imači kada) ali nas upoznavši sa albumom koji treba da izađe ove godine pod imenom “Najgori”. Partibrejkersi su još jednom pokazali da se energija koju posjeduju i kojom praše, ni sa kim ne mogu mjeriti na ovim prostorima te da, koliko god puta odsvirali “Hoću da znam”, uvijek djeluje da je prvo i najsnažnije izvođenje. Darko Rundek i Ekipa mogu slobodno reći da su najusviraniji i umjetnički najbolji bend u regionu ali istovremeno, koliko god voljeli da čujemo Grane smo na vjetru i Šal od svile i sve ostalo, njihov nastup nije festivalski, nije stadionski, i bolje je da ih gledamo u manjim, intimnijim prostorima. Domaći bend Parampaščad se ni u kom smislu nije zabrinuo što nastupa nakon ovakvih imena, odsvirali su svoj repertoar, pokazali da zaslužuju da dijele bine sa najvećima i da je vrlo važno da se predstave, ne samo nama ovdje, nego i svima u regionu, da često idu na turneje i da prave nove stvari.

Ekipa Festivala Kulture Zabjelo je zamislila da može da organizuje dobar fest, uprkos nepovjerenju publike (maltene svi su bili iznenađeni koliko je dobar provod bio), sponzorima (piva je nestalo već oko ponoći) i našeg mentaliteta. Tako da, podržimo njihov slogan i zamišljajmo dalje, jer očito je moguće – zamisli u nekoj budućnosti na Zabjelu The Black Keys, The Raconteurs, Nik Kejva, što da ne? Kada je organizator spreman za rad i izgaranje, za stvaranje koje će vratiti nešto zajednici iz koje dolazi, sve je moguće. Vidimo se naredne godine.