Zapisi iz Karadagije vol.2

Godina je 2120-ta.Omalena balkanska zemlja Karadagija je na pragu da postane ravnopravna članica Zajednice intergalaktičkih zemalja. Treba samo da zatvorimo poglavlja 243, 244, 245, 312, 314 i 317.Na čelu ove prosperitetne zemlje je kiborg, koji je direktan potomak poslednjeg uspješnog humanoidnog predsjednika, koji se dobrovoljno povukao te davne 2051.godine. Tačnije umro je tada. Posle njega su kratko vladali njegov drug, jedan kum, unuk,čak i jedan opozicionar kratko vrijeme, ali smo na vrijeme shvatili da od njega boljeg nemamo. Uzet je komad tkiva i u Njemačkoj laboratoriji je uspješno dobijen klonkiborg. Iz prvog pokušaja, iako je to rijetkost. To samo govori kakvog predsjednika mi imamo.

Moje ime je Vučko Dolanc, i ja radim kao predsjednikov hroničar i consiljere.

Nikome fotelja nije pristajala kao mom predsjedniku. Često bih, kada on ne bi bio u svom kabinetu, i ja krišom sjedio u njoj. Ali, točkići me nijesu slušali kao njega, crna koža je odbijala moje prisustvo. Neko se jednostavno rodi sa tim, i tačka.

Otkotrlja se do prozora, ne ustajući iz nje. Tačnije, odpleše sa njom tih par metara.

„Za vikend su nam izbori. Jesi li smislio šta pametno?“ – lice mu odjednom dobi isuviše ozbiljan izgled.

To su bili  neki lokalni izbori u Steal varoši (ex Nikšić). Jedno kratko vrijeme ova varoš se zvala Steel varoš, ali je zbog nedostatka čelika morala da promjeni naziv. Dugo smo bili u problemu sa ovim naseljem, čak smo planirali da ga izbetoniramo, i da sagradimo jedan veliki Memorijalni Dom Revolucije, u čast pobjednika tranzicije. Istorijski spisi kažu da je to veoma stara ideja,ali da nikada nije realizovana. Ipak, odlučili smo da damo šansu progresu, i nastavili smo ulaganja u nju. Populacija je bila oko dvadesetak hiljada žitelja, od čega su pet hiljada bili kiborzi, koji su bili naši sigurni glasači. Medjutim, primjetili smo odredjena nekonvencionalna ponašanja u poslednje vrijeme. Naime, dešavalo bi se često da promjene stranu, da uzmu novac uoči izbora, ili čak da pokušavaju da naprave svoju partiju. Naši stručnjaci su dugo proučavali ovakvo ponašanje, i došli su do jedinstvenog zaključka: električna kola u mozgu klonkiborga su bila spaljena, usled čestog pregrijavanja i postavljanja opozitnih ciljeva, te su usled toga počeli da iskazuju neke ljudske devijantne karakteristike. Odnosno, malo smo ih previše „pržili“, što bi se žargonski reklo, i to uglavnom uoči izbora.

Naravno, o ovom problemu nijesmo smjeli da pričamo sa predstavnicima Zajednice Intergalaktičkih Zemalja, jer kod njih klonkiborzi nijesu imali pravo glasa. Ipak, širina našeg društva njima nije bila shvatljiva, te smo odlučili da ih ne zamaramo sa ovom činjenicom. A i bili smo u problemu oko fabrike za prečišćavanje podzemnih voda, baš ovdje u Steal varoši. Članice ZIZ-a su nam dale četrnaest milijardi eura za novu fabriku. Mi smo stvarno potrošili oko dvije milijarde. Ostatak smo dali za bonus našim poslanicima, i majkama koje su imale tri ili više kiborga u familiji. Nijesmo imali nijedan slučaj u Karadagiji da majka ima tri ili više kiborga,pa smo malo tu „lažirali“ rezultate, i trenutno se vodila neka istraga. Ja sam  od bonusa kupio dosta povoljno penthaus na Jupiteru, jer „nidje svemir nije tako taman“ kao tamo.

„Jesam predsjedniče. Poukan iskustvom u ovom poslu, došao sam na ideju da kloniramo kralja Nikolu, on bi sigurno kao dugogodišnji vladar mogao da nam da par iskusnih savjeta. Odradićemo postupak u strogoj tajnosti. Naravno, ako se Vi slažete!“ – rekoh samouvjereno.

Pozvali smo Milinka, predstavnika ministarstva istorije. Ministarstvo istorije je takodje autohtona tekovina našeg društva, jer smo vidjeli koja snaga i potencijal leži u našoj prošlosti.

„Milinko, idi i kloniraj kralja Nikolu, i dovedi mi ga ovamo! I niko da ne zna za to, jel ti jasno?! – podviknu predsjednik.

„Hoću, naravno, sa zadovoljstvom. Aa, ko je to, i gdje ga mogu naći?“- upita bojažljivo Milinko.

Predsjednik me je streljao svojim pogledom, koji je govorio više od hiljadu riječi.

„Milinko, jesi ti čuo za kralju Nikolu, našeg čuvenog vladara iz prošlosti?“- uključih se i ja.

„Jesam, ovaj, mislim da jesam gospodine Dolanc, ali nisam siguran da se baš sjećam lika dotičnog gospodina kralja.“

„Milinko, šta si ti po struci?- upitah ga.

„Ja sam završio kurs za youtubera, na UGG univerzitetu“ – ponosno izbaci svoje zvanje. Predsjednik prevrnu očima, morao sam što brže  ovo da riješim.

„Dobro moj Milinko, ovdje na trgu ti je veliki spomenik. Prepoznaćeš lik, idi u fabriku i odradi to kloniranje kako valja i dovedi ovdje kralja. I ne vodi ga preko trga, tamo je sada predizborni vašar, i odradi to sve bez ijedne greške. Jel jasno?!!“ – dreknuh, a krajičkom oka vidjeh da je predsjednik potvrdno klimnuo glavom. Uzbudih se odmah.

Otišao sam da odmaram, dok Milinko ne završi svoj zadatak. Predsjednik mi je na rastanku rekao da je veoma ponosan na mene, nijesam mogao da zamislim  ljepši  dan od ovoga. 

Telefon me probudio oko pet popodne. Sekretarica je histerično vikala:

„Vučko, hitno dodjite, Vučko, biće kataastrofa!“

Teleportovao sam se momentalno. U kancelariji su bili predsjednik, Milinko koji je polumrtav od straha čučao u ćošku, klon kralja Nikole i klon Ljuba Čupića.

„Šta si ovo uradio, crni Milinko?“

„Šta je uradio? Budala! Nije znao koji je spomenik kralju Nikoli, pa je  klonirao obojicu! Neka to, nego im je dok su išli ovamo pričao o našoj istoriji, zamisli budalu! On da im priča o našoj prošlosti, o našem progresu, o našim ciljevima i rezultatima, zamisli?! Opučiše me evo sat vremena, ne znam đe mi je glava! Ovo si sve ti kriv!“ – drao se na mene.“ Sreća pa sam ih stavio na mute. Riješi ovo kako znaš i umiješ! – dreknu predsjednik i teleportova se na sigurnu lokaciju.

Nikola i Ljubo su gestikulirali rukama, obojica ih na momente stežući u šake i prijeteći mi. Bilo je nečeg jezivog u ovim klonkiborzima. Izgledali su mi i previše ljudski.

„Gospodine Dolanc“-  plačno jauknu, „to nije sve“… –jecao je gušeći se .

„A šta nije, crni Milinko! Kako me obruka pred predsjednikom! I šta ću sad ja sa ovom dvojicom? Đe ću ih zaposlit? Još dvojica na birou! I još potencijalna dva glasača protiv nas, protiv sistema, protiv progresa! A lijepo si se ispričao sa njima, svaka ti čast! Ti treba da radiš za nas, a ne protiv!“

„Trojica.. trojica ih je“ – šmrkljao je. „To sam i htio da kažem predsjedniku… ali mi nije dozvolio!“

„Kakva trojica, o čemu pričaš?“

„I onoga sa trga pored parka sam klonirao… da bih bio siguran… ali on mi je momentalno opalio šamar, nasilnik jedan, Ljubo i kralj su me umivali sat vremena.“

U tom, sa gradskog trga se čula neka nesnosna buka. Iako je u toku bio predizborni vašar, vriska je nadjačavala muziku i već nasnimljene političke parole i slogane. Jedna kreatura je išla od grupe do grupe, razgrćući našu omladinu, koja je izgledala sitno naspram nje,  vičući iz sveg glasa:

„Đe su Švabe, bando kolaboraciona?! Zborite, sužnji okupatora!“

Krv ti jebem, Sava Kovačević!  – glavom i bradom! Ovoga nikad neću uspjeti da prekvalifikujem na birou, davno su nam heroji postali nepotrebni.

„Pa Milinko, evo ti ga prijatelj dolje na trgu, mislim da te traži. Riješi ovo do vikenda, molim te. Ja neću biti tu, imam nekih neodložnih obaveza.“

„Mamuzanje prošlosti, koja je stavljena na mute, direktno je proporcionalno sa brojem kraljeva i heroja na birou“- prodje mi kroz glavu.

Čuo sam da je Jupiter najljepši pred proljeće, i odlučio sam da uzmem slobodan vikend. Mada, iskren da budem, nijesam želio da budem u Savinom prisustvu. Djelovao mi je, nekako…nepredvidljivo.

„Nidje svemir nije taman…“