Zašto je savremeni čovjek tragični junak?

piše: Bojana Šolaja

Alfred Hičkok je lijepo primijetio da je u igranom filmu režiser Bog, a da je u dokumentarnom Bog režiser. Već ova opaska nas vodi i do slavne šekspirovske teze o tome da je život pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu. Kada se stvar postavi na takav način, čini se kao da smo svi mi tragični junaci jednog zapleta koji se stvara zajedno sa nama ili je pak postojao kao kakva klica još u trenutku našeg rođenja. Čovjek biva stavljen u ulogu figure u rukama božanstva ili, za savremene prilike možda primjerenije, figure u kandžama jednog poretka koji je stvoren od strane baš njegovog soja i od kojeg on već svojim rođenjem ne može uteći. Nekima je kolijevka ukrašena dijamantima, dok druge majke po rođenju ostavljaju nage u kutiji za cipele, prepuštajući tako slučaju da odredi njihovu budućnost. Neki se školuju u prestižnim privatnim školama i cijeli ambijent u kojem odrastaju ih podstiče da postanu „mali koji obećava“, dok druge obrazuje ulica i surov život koji vode na njoj, pomiješan sa prezirom te gospode u skupim odijelima i sa debelim novčanicima. Negdje prije nego što se zavjesa spusti, prvome će ulizice upućivati čestitke na uspjesima jer, konačno, ovo je slobodno društvo i svi su imali jednake šanse. Drugoga će, umjesto toga, taj jedan prijatelj potapšati po ramenu i reći  da jednostavno nije imao sreće – better luck next time.
Kako objasniti različitost i raznolikost ovih uloga koje se neprestano igraju pred nama na pozornici života? Posmatrano iz optike antičkog svjetonazora, naša priroda je ta koja nam daje mjesto unutar poretka, prvo kao ljudima, a onda i kao nekom određenom soju ljudi. Rob je tu da obavlja fizički posao i oslobađa svog gospodara od rada, a gospodar je tu da djela i misli oslobađajući roba od te aktivnosti za koju navodno njegova priroda nije podobna. Tu se ne vidi ništa loše – tako gledano, taj odnos više liči na neku vrstu simbioze dva različita i samostalno nepotpuna organizma, nego li na odnos tlačitelja i potlačenog. Sve što nam se događa, mora biti proizvod saodnošenja naše prirode i prirode u cjelini. Iz toga se lako izvodi zaključak, da je naš život takav kakav jeste po nužnosti stvari. U tom pogledu je zanimljiv odnos čovjeka i božanstva. Božanstvo sprečava smrtnika da pređe granicu, drži ga u okvirima koji su za njega određeni, podsjeća ga na njegovu ulogu na pozornici života. Njihova izvanredna pozicija u odnosu na ljudsku omogućava im da se, kada im je volja, poigravaju ljudskim sudbinama, upliću ih u vlastite spletke i intrige. Imajući ovo u vidu, čini se da je čovjek kao umjetnik-tragediograf onaj ko je poželio da makar na trenutak, u činu proizvođenja svoje umjetnosti, osjeti kako je to biti u ulozi Boga. Ali, da li se taj odnos ljudskog i božanskog kroz prizmu umjetnosti završava samo na tome?

Šta je tragično u savremenoj tagediji?

Kada bi tragiku ljudskog života zamišljali tako da je čovjek unutar nje samo žrtva, samo jagnje spremno za klanje ako bogovi ogladne ljudskih suza ili se u svojoj pohoti zažele ljudskog tijela, tada uopšte ne bismo mogli govoriti o tragediji tj. svako poređenje tragedije i života bi bilo pogrešno. Ono što tragičkog junaka čini tragičkim je činjenica da ovaj brani svoje ljudsko dostojanstvo upravo time što ustaje protiv volje koja mu se spolja nametnula i pokušava da probije granice koje su mu nužnošću određene. Sama tragika i proizlazi iz toga što mu tok događaja pokazuje da tako nešto smrtniku ipak ne može poći za rukom. Naš savremeni tragičar, upleten ne u sukobe među bogovima, već u jednu mrežu društvenih odnosa najrazličitijeg tipa, pokušava da se probije izvan pozicije koja mu je u socijalnoj hijerarhiji (pred)određena i osvoji svoju slobodu krećući se slobodno po spratovima društvene ljestvice. Zato on sanja „američki san“, a idole pravi od ljudi koji su od dna uspjeli da se popnu do vrha, maštajući pritom krišom o sedmici na lotu ili nasljedstvu od neke tetke iz inostranstva. Tragičan kraj se dešava onda kada naš junak shvati da je njegova nada bila uzaludna i da sav napor koji je uložio neće biti dovoljan da bi mogao da se poredi sa onima koji su trku započeli na vrhu, a da mu je život izmakao pred očima u tom nastojanju.

Stradamo zato što ne možemo da odaberemo šta vrijedi više

Čuveni antropolog Maks Šeler sugeriše da tragediju i, važnije, fenomen tragičkog, ne treba posmatrati kroz prizmu efekata koje postiže na gledaoca, već prije kroz ono što je imanentno samoj tragediji. Ovaj zahtjev Šeler postavlja upravo stoga što tvrdi da nije sasvim jasno da li bi tragičko trebalo tretirati samo kao estetski fenomen i da li je on uopšte estetski, budući da elemente tragičkog nalazimo i u životu samom po sebi. Stoga, baveći se fenomenom tragičkog, Šeler uočava da je on prisutan u sferi vrijednosti i odnosa prema vrijednostima. Zato kaže: „Dakle, uvek vrednosti, i odnosi među vrednostima, nose ili utemeljuju ono tragičko. U sferi vrednosti, međutim, za tragičko je mesto jedino tamo gde se nosoci vrednosti kreću i gde na neki način jedni na druge utiču. U svetu vrednosti koji miruje, može biti vedrine, tuge, uzvišenosti, ozbiljnosti – ali u tom svetu tragika mora nedostajati. Tragičko se javlja u sferi kretanja vrednosti i, da bi se javilo, mora biti događaja i zbivanja. Tako među uslove za pojavu tragičkog spada i vreme u kojem se nešto događa i nešto nestaje, u kome se nešto gubi i uništava. (…) Da bi bilo fenomena tragičkog, mora biti uništena vrednost. To ne znači da – ako je reč o ljudima – mora biti uništen nečiji život, ali mora biti u njemu uništeno makar nešto: neki plan, volja, sila, dobro, vera. Tragičko, međutim, nije samo to uništavanje, već usmerenost delovanja na uništavanje, delovanja koje dolazi od nosioca neke niže ili jednako pozitivne vrednosti – ali nikada ne i neke više vrednosti.“  

Šeler

Jasno je, dakle, da je fenomen tragičkog za Šelera u direktnoj vezi sa poljem vrijenosti i razmijevanju ljudi kao nosilaca određenih vrijednosti. Fenomen tragičkog nam u tom slučaju ukazuje da vrijednosti nisu postavljene u jednom crno-bijelom poretku u kojem su sa jedne strane pozitivne, a sa druge negativne vrijednosti. Preduslov postojanja tragičkog se nalazi prema Šeleru upravo u činjenici da i jednako visoke pozitivne vrijednosti mogu međusobno da dođu u sukob kroz djelovanje njihovih nosilaca. Drugi element tog šelerovskog razumijevanja tragičkog u životu i umjetnosti je usmjeren na pitanje – na koji način dolazi do raspleta u tragedijama – bile one životne ili igrane. Šeler tu zanimljivo tvrdi da ona neizbježnost tragičnog kraja tj. katastrofe ne izbija iz neke kosmičke nužnosti koja prethodi čovjekovoj slobodi, kako su to mnogi tvdili. Čovjek i njegove vrijednosti tu ne stradaju zbog toga što čovjek nije uspio da osvijesti ili zadobije svoju slobodu. One stradaju baš zbog toga što se pokazuje da je ta neminovnost katastrofe iznad ljudske slobode i na neki način izlazi upravo iz nje. 

Ko režira ovu dramu?

Po svemu sudeći, Žan Lik Godar, i odgovara na pitanje: Šta dobijamo kada ove zaključke pokušamo transponovati na život koji se živi ili na našu savremenu situaciju? O njegovom odgovoru svjedoči čuveno filmsko ostvarenje u njegovoj režiji – „Prezir“. Umjesto klasičnog prisustva bogova i ljudi u tragedijama, sada su samo ljudi ti koji igraju i jednu i drugu ulogu. Upravo je to ono što se desilo u savremenom društvu. Neko je postavljen u ulogu boga, a neko u ulogu smrtnika. Ali, to ne znači da i jedni i drugi ne mogu biti tragični junaci. U ovom konkretnom slučaju, bog je producent, kako i sam kaže na jednom mjestu, koji drži u rukama sudbinu tj. materijalnu egzistenciju umjetnika. Pred njim je izbor – ili da producentu ponudi sve, pa čak i onu koju voli i zbog koje gradi tu egzistenciju kako bi ga priklonio sebi, ili da izgubi izvor egzistencije i tako svakako izgubi onu koju voli. U oba slučaja, odgovor je prezir i gubitak.

Vremena i ambijent su se promijenila, ali osnova međuljudskih odnosa i tragičkih zapleta koji se u njima ostvaruju ostaje i ostaće sve dok je ljudski život obogaćen nekim smislom – unaprijed datim ili određenim od čovjeka samog – svako vrijeme će to različito tumačiti. Za Aristotela je on bio dat, za naše savremenike ga sami biramo i definišemo. Ali, jednom postavljeni smisao i vrijednosti na kojima zasnivamo svoj život biće i osnova tragike koja se javlja onda kada se sučelimo sa smislom i vrijednostima onog lica čiji je pogled uprt ka nama – pun ljubavi, mržnje, prezira.