Zašto nešto da, a nešto ne?

piše: Bojana Moškov

Do 2013. godine u Francuskoj je ženama bilo zabranjeno nošenje pantalona, zakonom. Ukoliko bi žena jahala konja ili vozila biciklo, zakon je predviđao poseban dokument kao “dozvolu za pantalone”, dok je u ostalim situacijama jedina opcija bila suknja. 

Ovaj zakon donesen je 1799. godine i bio je na snazi sve do februara 2013. godine. Iako se nije poštovao decenijama, ovakav zakon zaslužan je za neprijatnu situaciju koju je doživjela Michelle Alliot-Marie francuska mlada političarka, koju su 1972. godine zadržali na ulazu u parlament zato što je nosila pantalone. 

Michelle Alliot-Marie

Propuštena je tek nakon što je rekla da će ukoliko je ne puste da uđe, skinuti pantalone i ući u donjem vešu. Ova naša današnja priča trebala bi da podstakne jedno dublje pitanje: zašto se neka pravila poštuju, a druga u potpunosti ignorišu? 

Broj i razlika u ovim situacijama relevantni su za ljude koji se nalaze u poziciji da na neki način moraju da regulišu ponašanje grupa, počev od porodičnog života, društvenog života, pa sve do organizacione i poslovne dinamike, uključujući nacionalne i nadnacionalne dimenzije.  

Ipak, pitanje je relevantno za sve, jer pravila koja sebi zadajemo su u osnovi ništa više do korijen drveta našeg zajedničkog života. Ukoliko je korijen zdrav i robusan, naša zajednica će napredovati, a u isto vrijeme i mi sa njom. Pravila su gradivni blokovi institucija, a institucije su alati koje koristimo za organizovanje i koordinaciju društvenog ponašanja kako bi na najefikasniji način doprinijeli kolektivnom dobru. 

Institucije koordinišu naš život? 

Država, tržište, tradicija, zakonski i moralni kodeksi, kao i brak, prijateljstvo, lijepo ponašanje, sve to spada pod definiciju institucije u ovom slučaju, to jest, u skupove koji su odredili pravila koja doprinose uređivanju našeg života i olakšavaju funkcionisanje zajednice. Nekada se radi o samo dvoje ljudi, a drugi put se radi o hiljadama ljudi. Zavisi o kojoj grupi pričamo.  

Razumljivo je u ovom slučaju zašto i kako bi bilo relevantno zapitati se kada i iz kojeg tačno razloga se neka od ovih “nametnutih” pravila poštuju, kada i zbog čega ne, šta neka pravila čini efikasnim, a druga neefikasnim. 

Prvo što je potrebno razumijeti jeste da su pravila i institucije koje ih određuju efikasne ukoliko su podržane nekim nagradama/interesima, kaznama i očekivanjama.  

Uzmimo na primjer pravilo desne strane u saobraćaju. Ovo pravilo funkcioniše u koordinaciji sa ponašanjem miliona vozača i zato što je u njihovom najboljem interesu da ga poštuju i od svih se tačno očekuje da ga slijede. Dakle, u momentu kada očekujemo da neko pravilo slijede drugi, tada postaje važno da ga slijedimo i mi. 

U ovom konkretnom slučaju postoji očekivanje da će drugi vozači voziti “po pravilima”, a razum nam govori da ako svi drugi voze ispravno, da bismo izbjegli nesreću, bolje je da i mi slijedimo pravila saobraćaja. Nije potrebna novčana kazna da bi čovjek uradio ono što je u njegovom najboljem interesu. Čak i kada u ovom slučaju ne bi postojale adekvatne kazne za ljude koji ne poštuju pravila u saobraćaju, ovo pravilo bi funkcionisalo zato što postoji za neko veće dobro, postoji radi zaštite.  

S obzirom na to da svako ima interes da izbjegne nesreće, dovoljno je znati da će drugi voziti u skladu sa pravilom desne strane, kako bi ljudi poštovali ovo pravilo.  

Zašto neka pravila “funkcionišu”, a neka ne? 

Pravila koja funkcionišu, funkcionišu jer imaju ovu osobinu – ravnoteža su životne igre. To su situacije u kojima, nakon što je svako odabrao – desno ili lijevo – i nakon posmatranja izbora svih drugih, pojedinac odluči da je taj izbor najbolji mogući. Ova pravila se nazivaju “ravnotežama” upravo zato što niko nema interes da se predomisli, da preispita svoje sopstveno ponašanje, s obzirom na ponašanje svih ostalih. Očekivanja o ponašanju drugih u ovim slučajevima su uvijek tačna. 

Dakle, učinkovita “institucija” nije ništa drugo nego skup pravila koja su ljudi motivisana da slijede. 

To ne znači da su ovakva pravila sama po sebi bolja od drugih. Mogli bismo, na primjer, kao što se radi u Velikoj Britaniji i Japanu, da odlučimo da vozimo lijevo, a ne desno. Ali je važno da to uradimo istovremeno. Na primjer, 3. septembra 1967. godine švedski automobilisti, od četiri i četrdeset pet ujutru, počeli su da voze desno, a ne lijevo, kao što je do tada bio slučaj. 

Fotografije ulica Stokholma tog dana, pokazuju brojne slučajeve dezorijentacije i nekoliko nezgoda, ali kroz nekoliko sati milioni pojedinaca prešli su iz jednog pravila u drugo, iz jedne ravnoteže u drugu, u sjajnoj kolektivnoj koordinaciji. 

Slika 2: Dagen H (H day), Kungsgatan, Stockholm | Peter Segemark, Nordiska museet | CC BY NC-ND

Čekajući državu 

U određenim slučajevima potrebne su spoljne intervencije koje imaju za cilj modifikovanje strukture podsticaja, a time i reformaciju same igre pravila. Država je tu spoljni subjekat koji ima moć i koji može da interveniše, jer samo sankcijama možemo promijeniti strukturu podsticaja, a samim tim i ponašanje. Stvarni trošak sankcije i njena efikasnost zapravo zavise od dva različita elementa: stvarnog iznosa sankcije i vjerovatnoće da će kršenja zaista biti otkrivena i izrečena.

Reformacija situacija radi postizanja novih i boljih ravnoteža, može biti komplikovana zbog poteškoća utvrđivanja i sankcionisanja prekršaja.

U takvim slučajevima, efekat sankcija postaje praktično nikakav, igra se ne mijenja i prisiljeni smo da zadržimo stare i neefikasne ravnoteže. Postoje ljudi koji su uvjereni da se ovakav ishod može izbjeći njegovanjem i podržavanjem vrlina pojedinih građana koji poštuju pravila. Iako s jedne strane ovakav pristup može pomoći, nije odlučujući potez za reformaciju. Generički apeli na građanski smisao, osjećaj jedinstva ili predmet “građanskog obrazovanja” u školama, nisu dovoljni.

To je prečica koju dozvoljava populizam. Treba imati na umu da u igrama koje uključuju saradnju – iskušenje oportunizma nastaje upravo onda kada je neko siguran da će drugi poštovati pravila.

Što je veći broj “čestitih” građana, to je jače iskušenje da se pravila krše. To je paradoks koji je skoro nemoguće izbjeći. Ali na sreću, nečiju, postoji izlaz. Moćni mehanizmi u ovom smislu jesu pritisak vršnjaka i socijalna konformnost.  

Snaga „vršnjačkog pritiska“ 

Antanas Mokus je između 1995. I 2004. godine, dva puta bio gradonačelnik Bogote u Kolumbiji i pod njegovim vođstvom grad je doživio urbanu i socijalnu revoluciju koja ga je za nekoliko godina transformisala iz nesigurnog grada, zagađenog i korumpiranog u moderan i definitivno pogodiji za život, kada je u pitanju jedna metropola.

Jedan od stubova Mokusovog programa je bio program za građansku kulturu, koji je podrazumijevao “promovisanje sposobnosti građana kojima podstičnu ostale građane na poštovanje pravila”.

Vršnjački pritisak rezultira obostranim poboljšanjem pojedinačnih napora i kolektivnom pažnjom na oportunistička ponašanja. Imitacija i usaglašenost su se u ovom slučaju pokazali kao moćno oružje. Uprošćeno – umjesto da ističemo broj neplatiša poreza, korisnije je naglasiti broj poštenih građana koji plaćaju porez do posljednjeg centa. Ako umjesto malobrojnih prestupnika, fokus stavimo na iskrene građane, kršenja postaju manje socijalno podnošljiva i prihvatljiva.

I ovdje se radi o “igri” očekivanja. Ako mislim da svi bježe od odgovornosti, zašto ne bih i ja? Ali, ako znam da je prestupnika malo, onda moje kršenje pravila postaje skuplje, u svakom smislu.

Isticanje iskrenosti mnogih, a ne nepoštenja nekolicine, čini pravila još jačim, povećava njihovu propisanu efikasnost i sposobnost ubijeđivanja. Sledeći korak podrazumijeva izvjesnost sankcija, to jest, njihovu automatizaciju. Kako? Na primjer, počinilac direktno samome sebi nametne sankciju. Ako pređemo sa osjećaja samoopravdanja na osjećaj krivice, to je već određeni način automatizacije sankcija. 

Ako poruke poput “oni koji bježe, oni kradu” ili na primjer “oni koji zagađuju okolinu, kradu budućnost od svoje djece” postanu jače, onda se moralni “trošak” određenog ponašanja povećava, upravo zbog povećanja osjećaja krivice.

Ukidanje fenomena “moje/naše”

Sledeći element je vezan za uklanjanje fenomena “moje/naše”. Kada javnu sferu shvatimo kao odvojenu od pojedinačne – ono što je zajednično ne pripada nikome – onda individualni interes ne važi i sa njim se gubi moćan izvor motivacije. 

Promovisanje perspektive u kojoj, s druge strane, ono što je zajednično, to je i moje, pomaže u postizanju usklađenosti između pojedinačnih i kolektivnih interesa, a time i do veće vjernosti pravilima koordinacije.

Kada je želja da se predstave inovacije koje zahtjevaju velike promjene u ponašanju, prvo treba učiniti da se svi dovedu u poziciju u kojoj se pridržavaju pravila bez potrebe za herojskim naporima. Prelazak sa jednog sistema na drugi, u ovom slučaju bi bio što bezbolniji.

Prednost novih pravila 

U procesu reformacije, neophodno je natjerati ljude da shvate prirodu prednosti koja se, kao zajednica, može dobiti novim pravilima.

Naši interesi su takođe moji interesi.

Pravila koja funkcionišu su pravila koja koordinišu ravnotežu životne igre. To su pravila koja favorizuju i usklađuju pojedinačne interese u pravcu uzajamne koristi do kojih bi, bez pravila, bilo teško doći. U osnovi, i ne samo evanđelski, zakoni su stvoreni za čovjeka, a ne čovjek za zakone. 

Ako smo u prisustvu pravila koja su suviše složena i skupa za poštovanje, vjerovatnoća da će se ona zaobići i prekršiti drastično raste. Istinska reformska akcija ne uzima u obzir samo poželjne promjene, već realno poželjne promjene. Iznad svega, promjene koje se istovremeno doživljavaju kao zajednički i pojedinačni interes. 

Institucije i moralna ponašanja se razvijaju zajedno i ako uzmemo da je tačno da se dobre institucije zasnivaju na širokom i dubokom tkviu građanskih vrlina, onda je jednako tačno da iste institucije, kada funkcionišu na pravedan i efikasan način, doprinose jačanju i širenju ovih vrlina.

Slično tome, javna neefikasnost i nepravde su rezultat, ali i uzrok, malih i velikih oportunizama i imaju tendenciju da generišu nepravde.