Živimo u stanju loše beskonačnosti

Teško mi je reći kakva je recepcija Lalića u Hrvatskoj, čini mi se da većina mlađih pisaca nije ni čula za njega. Što se tiče Krleže, on je gromada ovih prostora, i ja se kod pisanja često držim onoga kako je Krleža govorio, da treba pisati, hrabro, neumoljivio, pa čak i sa začepljenim nosnicama ako treba.

Damir Karakaš se posljednjih desetak godina etablirao kao jedan od najznačajnijih pisaca u regionu. Lično sam ga otkrio prilično kasno – kad mi je ruku dopao sjajni roman „Blue Moon“, ali onda je bilo pravo zadovoljstvo nadalje ga otkrivati retroaktivno, sve do ranih radova kakvi su „Kombetari“ ili „Bosanci su dobri ljudi“. Danas, u svojim srednjim godinama (neko bi rekao „spisateljski najzrelijim“), Karakaš pokazuje zavidnu kondiciju: u relativno kratkom razdoblju objavio je dva čitana, nagrađivana i prevođena romana, dok se uskoro očekuje i novi, što je bio samo okidač za razgovor. Donosimo ekskluzivnu najavu onoga što se naziva romanom u nastajanju, a priliku smo iskoristili da probesjedimo na još zanimljivih tema.

Za nama je poprilično burna godina. Možda si mi je najupečatljivije predstavio upravo ti, kad si opisao svoje iskustvo u trenucima martovskog zemljotresa u Zagrebu: napolju snijeg, ruševine i ljudi s maskama. Kako je tebi, na životnom i stvaralačkom planu, protekla distopična 2020?

Trauma od potresa je još uvijek duboko u mome tijelu pa se trzam na skoro svaki šum. Nešto slično događalo mi se kad sam se onomad vratio iz rata i kad bi u Zagrebu u podne drmnuo onaj grički top, pa bih se bacao u najbliži zaklon. Da, bilo je jako gadno, korona, maske, totalno iscrpljeni od toga, i onda u jutarnjim satima onaj šokantni prvi potres, kao da je avion iznenada udario u zgradu, skočim iz kreveta, pogledam kroz prozor i vidim pada snijeg kojega nije bilo godinama, a ljudi hodaju u donjem vešu. Tad sam doista pomislio da je smak svijeta.            

U kojoj su mjeri sve nenadane promjene i zabrane uticale na tvoj rad? Da li si u nečemu bio zatečen, koliko si morao mijenjati svoje planove i radne navike?

Što se tiče korone, ni prije nisam volio neka masovna okupljanja, tako da mi život bez ljudi nije nešto teško pao. Brzo smo pronašli neki svoj ritam, žena radi od doma, ja s djecom lunjam po šumi, a kod kuće puno čitam, nešto malo pišem, što sam radio i kad nije bilo ove situacije. A da mi je dosta toga propalo, to je istina, izašle su mi knjige u Parizu, Rimu, Beču, pa su propale već dogovorene književne večeri. Nema više ni predstave „Blue Moon“ u režiji Borisa Liješevića koja je bila na redovitom repertoaru u kazalištu „Kerempuh“ u Zagrebu, a trebala je igrati i u „Kamernom teatru“ u Sarajevu. Ima toga još, ali nećemo kukati, mnogi su umrli, mnogi u potresu izgubili sve što su imali.      

Tvoj prethodni roman, „Proslava“, zavrijedio je nagradu T-portala, najznačajniju u Hrvatskoj. Koliko ti je značila usred vanrednih okolnosti?

Pošto živim samo od pisanja, značila mi je ta nagrada, jer iznosi oko sedam hiljada eura, to je za pisca kao da je dobio sto hiljada eura. Nagradu mi je donio poštar, ja sam statuu temeljito obrisao alkoholom. No, teška je, pa sam je skinuo s police da u slučaju ne daj bože nekog novog potresa ne padne, pa da bude vijest u novinama: pisca ubila književna nagrada.

Projekat ekranizacije „Proslave“ dobio je podršku Hrvatskog audiovizuelnog centra. Dalibor Matanić je prije desetak godina po knjizi „Kino Lika“ snimio istoimeni film. Nagrađivani roman „Sjećanje šume“ postavljen je na daske zagrebačke „Gavelle“. Kako ti djeluju vlastita djela pretopljena u druge umjetničke forme? Iz ove perspektive, kojim rješenjem si zadovoljniji?

U zanimljivim razgovorima između Borgesa i Sabatha o razlici između knjige i filma koji se po njoj snima slažu se da je knjiga kad se čita, a film kad nekome govorimo o toj knjizi. Dakle, roman „Proslava“ je moj rad, a film „Proslava“ bit će rad redatelja Brune Ankovića, tako sam to posložio u glavi i s „Kino Likom“, koja je dobila brojne međunarodne nagrade, ali to su Matanićeve nagrade. Inače, do sada je oko filma i rada na predstavama po mojim knjigama sve bilo u redu, zadovoljan sam.

Šta se dešava s najavljenom dramom „Avijatičari“? Daj nam neki siže i daj nam reci kako si se, kao prekaljeni pripovjedač, snalazio s dramskim tekstom?

Taj dramski tekst upravo pripremamo u kazalištu „ITD“, moram opet o potresu jer nas je ovaj zadnji petrinjski zatekao baš na probi, glumci na sceni, bilo je jako neugodno, strašno se ljuljalo, plafon je pao, jedva smo pobjegli. Zanimljivo, kad sam pisao taj tekst prije pet godina, a on je pun apokalipse, stavio sam likovima da nose maske, pa ispada da sam bio vidovit. A što se tiče snalaženja u samom tekstu, pa već dugo se bavim s dramskim pismom. Primjerice, zadnjih desetak godina igrale su mi drame u ZKM-u, jednom od sigurno najjačih kazališta u regiji. Najznačajnija je svakako „Zagrebački pentagram“, za koji sam pisao tekst zajedno s još četvero pisaca, a koji je režirao slavni talijanski redatelj Paolo Magelli. Predstava je igrala po cijelom svijetu i dobila brojne nagrade.

Da se dotaknemo i politike. U Hrvatskoj, kao i u Crnoj Gori, trenutno je na snazi kohabitacija. Kako ocjenjuješ tamošnje političke prilike i način na koji one utiču na ukupnu društvenu klimu?

Živimo u stanju loše beskonačnosti, mislim na cijelu planetu i ja tu ne vidim nekog pomaka. Nekad je u svijetu, u vrijeme Tolstoja, on bio najpoznatiji čovjek na svijetu, a danas je najpoznatiji čovjek Donald Trump. A što reći o Hrvatskoj u kojoj živim, pa tu još uvijek nisu riješili pitanje Za dom spremni, pa još kad neobrazovanog čovjeka svaki dan bombardirate informacijama da je Jasenovac bio mjesto u kojem se održavao tečaj tanga, a čak je i Franjo Tuđman priznao da je unutra poubijano oko osamdeset hiljada ljudi, on će u to povjerovati, pogotovo kada oni koji su na vlasti od toga kukavički okrenu glavu. A poznato je, što društvo više upada u laž, to ljudi više mrze one koji govore istinu.

A region – kako ti tu stoje stvari? Vidiš li mogućnost da kultura u malo ozbiljnijoj mjeri nadjača razlike/podjele? Ako si optimista, navedi nam neke „primjere dobre prakse“. Ako nijesi – gdje treba tražiti rješenje?

U regionu ista priča, vidim ruše se partizanski spomenici, a na njihovim temeljima grade se četnički, zakazao je i obrazovani sustav, pa Ante Pavelić i Draža Mihajlović za neke postaju Čegevare. Ako nekome još nije jasno tko su bili četnici neka ode u sela kod Omiša gdje su četnici popa Đujića u jednom danu pobili i poklali na stotine žena i djece, ili neka se malo propitaju o njihovim strašnim zločinima po Bosni i Srbiji, ali eto, znate kako je kod nas: bio četnik moj đedo, pa moram i ja. Ili ona, „ja ustaša i moj ćaća bio, otac sinu zanat ostavio.“  

Poznat si kao oštar kritičar nacionalizma, šovinizma, istorijskog revizionizma, homofobije i ostalih devijantnosti. Trpiš li pritiske zbog tako jasnog, beskompromisnog stava? Šta je, po tvom viđenju, najbolje oruđe u borbi protiv pseudovrijednosti koje zastupaju nazadnjačke struje?

Ma gledajte, najprije moramo raščistiti pred svojim pragom, a onda gledati drugima u dvorište, a pritom mislim na cijeli Balkan jer ako ignoriramo zločine iz prošlosti, otvaramo putove zločinima u budućnosti. Ja sam primjerice mogao deset puta više svojih knjiga prodavati da sam opisivao one junačke priče koje sam slušao kao klinac, o tome kako Jure Francetić, inače iz moga kraja, za vrijeme borbe svira gitaru, meci lete oko njega, ali on kao u stripu o Mirku i Slavku ne mari za to, nego samo svira. No, izabrao sam puno teži put jer mene je uvijek zanimalo pisati knjige koje govore o pravdi i ljudskosti. Očito, zbog takvog pisanja u zadnjih dvadeset godina nijedna me knjižnica u Lici nikad nije pozvala, ali, ne bih više došao da pošalju zlatnu kočiju.            

Evo i pomalo patriotskog pitanja: zasigurno si jedan od najpoznatijih necrnogorskih ljubitelja djela Mihaila Lalića (ni ovdje nema mnogo tako dobrih poznavalaca njegovog opusa) – što te je privuklo u njegovoj poetici?

Jednostavno rečeno, kod Lalića me privuklo to što sjajno piše. „Lelejska gora“ je veliki roman, više puta sam ga pročitao. Ima on i drugih odličnih knjiga. Osim toga Lalić je bio hrabar čovjek, onakav kakvih je danas malo, beskompromisan i bez dlake na jeziku. Inače, crnogorski pisci za mene su formativno bili jako bitni, Danilo Kiš, Miodrag Bulatović, Sreten Asanović…  

Kakva je recepcija Lalića u današnjoj Hrvatskoj? Ili, uopšte uzev, ljevičarskih pisaca iz ondašnje države? Hrvatska se može pohvaliti jednim od najboljih evropskih pisaca XX vijeka – Miroslavom Krležom – ali kakvu to težinu ima danas?

Teško mi je reći kakva je recepcija Lalića u Hrvatskoj, čini mi se da većina mlađih pisaca nije ni čula za njega. Što se tiče Krleže, on je gromada ovih prostora, i ja se kod pisanja često držim onoga kako je Krleža govorio, da treba pisati, hrabro, neumoljivio, pa čak i sa začepljenim nosnicama ako treba.    

Kad se očekuje novi roman? Možeš li nam, radi malog ekskluziviteta, nagovijestiti o čemu se radi?

Roman će izaći na jesen, u izdavačkoj kući „Disput“, zove se „Okretište“. To je moj najintimniji roman koji se bavi teškom psihofizičkom traumom protagonista, načinom njegova nošenja s njom i pronalaženjem mehanizama ponovnog vraćanja povjerenja u ljude. Da, nastao je prema istinitom događaju, bio je to težak period za mene i moju obitelj, nešto čega se ne volimo prisjećati jer nas sve opet obuzme bijes i gnjev pa sam ovim romanom odlučio pokušati raskrstiti s tim. Puno sam razmišljao o ovome romanu, razgovarao dosta sa svojom ženom koja je sa mnom prolazila kroz svu tu kalvariju, i sada nakon svega, siguran sam da ovaj roman ne bi mogao biti nikako drugačije napisan, jer to više nije samo roman o meni i mom iskustvu. 

Zbog „Proslave“ neko vrijeme nijesi išao u svoju rodnu Liku. Da li je period karantina uticao da se situacija u tom smislu promijeni nabolje? Ili, da uopštim: zavičaju si, i pored čestog nerazumijevanja, kroz svoja djela odao najljepšu počast – što je za tebe danas zavičaj, mimo zova kojeg bûde uspomene?

Ma to je jedna duga i bolna priča, ali kad sam počeo pisati znao sam ‒ ako se budem okretao za svakim psom koji za mnom zalaje na cesti, neću nigdje stići. Ali, ovo je bilo baš gadno, nisam smio kući, djeca nisu mogla vidjeti baku i djeda, dobijao sam poruke koje su zastrašujuće. Apsurdno zvuči da ih je toliko iznervirao jedan roman, pa ispada da je književnost u Hrvatskoj jedino bitna tamo gdje je nitko ne čita. Tražilo se da demantiram fikciju, pa sam napisao demantij u kojem sam kazao da sam roman izmislio, tek su se tada malo primirili. Srećom da i moji roditelji nisu bili na mojoj strani pa im je onda lakše tamo živjeti. Ali, evo prošla je već godina dana otkako nisam bio u Brinju, a sve mi se čini da više nikada neću ići.

Preporuke za čitanje

Čitam dosta poezije, uglavnom pred spavanje, to mi dođe kao molitva, to sam od Mirka Kovača naučio, pa preporučujem sjajnu zbirku poezije Andrijane Kos Lajtman, „Stepenice za Stojanku K.“ Volim čitati mlade pisce, nedavno sam pročitao roman „Pristanište“ Darka Šeparovića iz Korčule, te zbirku priča Lane Bastašić „Mliječni zubi“, knjige koje također toplo preporučujem. Pročitao sam i „Moravsku noć“ od Petera Handkea, gdje opet pokazuje da je veliki pisac, šteta što je zaglibio u smrdljivi mulj politike. Ali, kako kaže Ivan Ivanji, iskusni prevoditelj i pisac iz Novog Sada, da je Handke Srbin on bi bio za Albance, ta rečenica puno oko njega objašnjava. To je naprosto takav tip. Pročitao sam nedavno i naopako „Na Drini ćuprija“, od zadnjeg poglavlja prema naprijed, sad ću tako još neke velike knjige da bih još bolje razumio tu genijalnu knjigu. Piscu valja stalno učiti, a ima se od koga, osim toga zar Puškin nije rekao da je i trud talenat.    

Odlomak iz romana „Okretište“

Dok sam hodao, učini mi se u jednom trenutku da sve oko mene ide obrnutim slijedom, kao da se baka i djed udaljuju od mene, a ne ja od njih; popeo sam se suznih očiju uzbrdicom prema šumi široko razvučenoj preko zemlje; primijetio sam i da je šuma promijenila boju u samo nekoliko sati; nebo je bilo tamno, zapravo više crno nego tamno, naglo se zategnulo, da se u jednom trenutku i taj zvuk zatezanja iznad glave jasno čuo; duboko udahnem, skočim s kamena na kamen: prijeđem na kosinu zvanu krčevina; zastajem otpočinuti nekoliko minuta pa brzo nastavljam, slušajući sa svakog stabla iste prodorne glasove ptica, sasvim stopljene sa šumom, pa dosadno zujanje muha, opet ptičje glasove koji kao da su bili opčinjeni otegnutim zvukom, a zujanje se sve više odvajalo od debele tišine; poslušao sam ga dokraja, kao neki red koji prikriva kaos u šumi, a kad sam zašao duboko, stajao sam s onim bajunetom i u jednom trenutku razmišljao da ga zavitlam u gusto i zamršeno grmlje: nastavio sam hodati između sve širih stabala; opet sam htio baciti bajunet, ili ga barem negdje sakriti u crnu duplju drveta; malo poslije učinilo mi se da me netko promatra; nisam znao odakle, ali stalno sam na leđima imao osjećaj nečijeg pogleda na sebi. Stao sam, ništa se nije čulo; pošao sam dalje, čuo iza sebe šuštanje, naglo se okrenuo, ali bio je to najobičniji žuti list, kakvih u šumi ima u izobilju; kako bih ja zakoračio, taj me je list kao nekim magnetizmom pratio; najprije mi je bilo smiješno, vjerojatno je to bila nekakva nevidljiva paučina, onda sam se u jednom trenutku iživciran okrenuo i cipelama ga svega izgazio; opet sam stao, čuo vjetar, drveće se neko vrijeme pomicalo kao ljudi koji plešu ili stupaju od hladnoće na istome mjestu iako nije bilo hladno, zatim mi se učini da kroz otegnuti zvuk vjetra iz daljine, kao iz nekoga drugog vremena, dolaze nečiji jecaji; opet se ništa nije čulo, zvuk je iznenada zamro; hodao sam po žutim sagovima staroga lišća, sada skoro sve lišće ide ukorak sa mnom, vuče se za mnom, šušti mi ispod nogu, ne marim, hodam i ne pridajem mu više nikakvu važnost, ali ne prestaje taj dojam nečijih očiju za leđima; u jednom trenutku bilo me je strah osvrnuti se; ubrzao sam hod pa stao, slušao kako neka ptica kucka u drvo, a drvo sve snažnije prenosi vibraciju na obje moje noge, nastavio brže hodati; onda sam tako u hodu, kad više nisam mogao izdržati zbog napetosti, jer sam htio vikati, možda to i ne bi bilo loše – to me je djed učio, da po šumi uvijek vičem, da ne naletim na neku životinju, jer ako naiđe na metar-dva, tad je već kasno – izvukao bajunet, sukno bacio u grmlje, oružje čvrsto obuhvatio prstima; u dlanu sam osjećao pojačano bilo. Okrenuo sam se naglo s tim bajunetom, pljunuo pod noge, želeći opravdati to svoje naglo okretanje; opet sam pogledao oko sebe, iza sebe, ali što god bih ugledao, iščezavalo je, kao da se to nešto boji onoga drugog pogleda; stao sam pažljivije osluškivati: iz slojeva šume ćirikale su usamljene ptice i prizivale noć, ali kad sam zakoračio, noć je već bila posvuda oko mene; drveće koje me je pratilo oblikovalo se po tome mraku: potrčao sam, a tišina koja je sad dolazila iz samog srca šume umnažala se i, kako sam sve brže po tmini trčao, pa vikao s isturenim bajunetom u ruci, ooo, ooo, ooo, učini mi se da će se svakog časa u toj zaglušujućoj tišini dogoditi nešto što prethodi snažnom lepetu ptica.